Otmice, hipnoza i regresija - Udruga Trag

Priča 1.

Ovo je «priča» o ženi i mladoj majci (30 g.) koja je na početku našeg poznanstva bila zainteresirana za sve teme koje su se ticale «teorije zavjera».  Za sebe je rekla: "Inače sam znala čitati razne teorije zavjera i čula sam i za postojanje vanzemaljaca, no nisam tome pridavala neku važnost. 

S njom sam radila regresiju, kako zbog znatiželje tako i zbog traumatičnih događaja u djetinjstvu. Vođene simptomima ka uzroku, dolazile smo do jednog te istog događaja u djetinjstvu i djevojaštvu. Oba puta vraćena je na sebe probuđenu usred noći, ali dalje od toga nismo mogle. Jednostavno bi završile na sceni da je probuđena, da se ne osjeća ugodno, dolazi do hodnika, a iz hodnika može samo na tavan!  

No, kod nje je to bez obzira na nedorečenost događanja izazvalo u svijesnom stanju vrlo čudan osjećaj koji nije mogla objasniti. Daljnjim radom uspjele smo polako probijati blokade – točnije uspjele smo probiti ono što se naziva «paravan memorija».

Ono što se kod nje ispoljavalo u svijesnom stanju, nikada nije davalo naznake da bi čak i pomislila da je bila otimana od strane vanzemaljaca. Dapače. Većinu emotivnih problema pripisivala je nesređenim emocionalnim odnosima unutar vlastite obitelji.

Slijedi prikaz seanse u kojoj je probijena blokada!

T: Gdje si?

B: U onoj kući, veća sam.

T: Koliko veća?

B: 15 godina.

T: Dobro, zašto si tamo, što se događa, zašto si na tom događaju?

B: Tu sam gore na hodniku, stojim. Opet ona scena. ( u jednoj od prijašnjih regresija već je bila u tom hodniku) Sama sam i opet sam svijesna da su moji udaljeni od mene, da njih nikada nema. Mislim oni jesu samnom, ali nisu svoji.

T: Šta radiš u tom hodniku, zašto stojiš?

B: Tu sam, opet su me zvali! (iznenađena kad izgovara riječ zvali!)

T: Tko?

B: Neki glasovi.

T: Dobro, sad usmjeri pažnju i razbistri misli, usmjeri pažnju na glasove, razbistri misli...

B: (tiho nastavlja) Oni me zovu ja dolazim i govore mi da će oni meni dati nešto..

T: Tko su oni?

B: Pa ja ih vidim kao,....kao nekakve....kako bih rekla....kao vikinge....nekakve te žene ratnice nekakve....oni su kao nekakva vrhovna bića i oni su mene odabrali i sad oni mene zovu i ja dolazim...

T: Gdje si to došla?

B: Pa i dalje sam ja u tom hodniku i njih čujem da me zovu...sad žele da idem k njima, a ja još nisam išla k njima samo stojim...

T: Pa idi dalje, što se događa?

B: (uzdiše) Ja idem k njima...

T: Na koji način, opiši mi kako izgleda odlazak k njima?

B: Pa kao odlazak iz te kuće. Kao da idem u neku drugu dimenziju u kojoj je svijetlo.

T: Kakvo je svijetlo?

B: Bijelo. Bijelo je i kao da je hladno, nije onako toplo, kao ono koje meni pripada...nekako je bijelo, sad sam ja tu i s jedne strane sam zbunjena, a s druge sam sretna što im pripadam, što idem od tamo iz svog doma....

T: Dobro, usmjeri pažnju na to svijetlo i na svoj osjećaj vezano uz njega, usmjeri pažnju i razbistri misli – usmjeri pažnju na svoj osjećaj i svijetlo....kako se osjećaš?

B: Pa, kao da sam počašćena što sam tu! Što sam odabrana, sretna sam što nisam tamo u onoj kući, znam da nije ono sve....

T: Sad usmjeri pažnju na sve unutar tog prostora i svijetla...šta radiš? Usmjeri pažnju...

B: Oni me gledaju...

T: Idi dublje, usmeri pažnju, razbistri misli, tamo si idi dublje, usmjeri pažnju, razbistri misli...pogledaj ih i opiši ih....

B: Ne daju mi, oni mi ne daju!!!! Ali ja im neću dati da mi ne daju....Pa se borimo – vidim ih – oni su kao preko zida....(postaje uznemirena) Sad sam ljuta!

T: Kako preko zida?

B: Kao da je neko nevidljivo staklo koje nas dijeli, kao da sam tu da me samo gledaju! Gledaju me i to me ljuti! Ja želim njih vidjeti. Na neki način sam svijesna zamke.

T: Usmjeri pažnju na mjesto na kojem se nalaziš, usmjeri pažnju i razbistri misli....

B: Pa kao neki hodnik je....sve je svijetlo, bijelo, svijetlo svijetlo, na kraju tog hodnika nema ništa...sve je bijelo – svijetlo je i s te desne strane je taj zid, s lijeve strane i iza mene je taj prolaz kroz koji mogu ići valjda...u stvarnost...mogu, ali ja sad ne idem tamo, ja sad želim doći do njih...ja sam ljuta, dosta mi je svega toga, tog života, svijesna sam da moram razbiti taj zid, da moram doći prijeko. Pokušavam i pokušavam....

T: Dobro, idi dalje....

B: Jesam! Pa tu ih je sad puno!!?!

T: Kako izgledaju?

B: Ne mogu dobro razabrati nekako su mali i tanki...baš mi je bedasto izgledaju zeleni!!!! Oni su zeleni i ružni, ali sad se ne bojim!

T: Dobro, što radiš tamo? Kako izgledaš? Pogledaj si u noge, šta imaš na nogama?

B: Pa to sam ja s 15 godina, imam spuštenu kosu, imam neku majicu, ma ono što sam imala u hodniku....Sad samo hodam među njima, oni nešto rade....

T: Dobro, što rade oni?

B: Vidim neke stolove. Kao da operiraju nekoga.

T: Koga?

B: Evo brojim stolove, tri, četiri, ma ne znam, puno ih je....metalno je i hladno....takvi su i stolovi....kao oni za obdukciju....jezivo je i ružno....

T: Odaberi jednog od njih i pogledaj ga, pa mi ga opiši....

B: Ja sam i dalje ljuta, jel to u redu? Evo ima duge prste, hladni su i meni je sad hladno, ne mogu mi ništa, to znam - da oni meni ne mogu ništa!!!! Oni meni ne mogu ništa. Ne smiju, ja im ne dam. Ja im ne dozvoljavam, ne dam i ne dam i ne dam....Ne mogu mi ništa...(mijenja joj se glas) Jako se bojim, jako, jako...i ljuta sam – oni su tako hladni. Hladni, hladni....(puštam je da govori jer je u stanju abreakcije, suze joj cure, a ona ih ne primjećuje, vrlo je uzbuđena) Imaju velike oči, tanki su, tanki, tanki jako, tanki, ne mogu mi ništa, ti neki kao insekti, oni samo nešto prčkaju po tom stolu...

T: Šta prčkaju, pogledaj....

B: (iznenađeno) Tu ima ljudi!!!! Ima i trudnica! Ovaj jedan, otvorio je sve...(glas joj podrhtava)

T: Šta sve?

B: Oni nešto rade, nešto mijenjaju, nešto stavljaju, nešto...

T: Obrati pažnju, usmjeri je na to što rade....usmjeri pažnju na jedno događanje, razbistri misli...

B: Ma joj ne znam, hladan je stol....

T: ( očito leži!) Gdje si ti?

B: Ja sam u toj prostoriji!

T: Gdje točno? Gdje si, razbistri misli...gdje si?

B: Pa to je ko neka bolnica!

T: Dobro, gdje si unutar te prostorije?

B: Pa samo stojim (glas jako podrhtava) oni mene ne gledaju...

T: Zašto te ne gledaju?

B: Ja imam osjećaj kao da oni mene ne vide – eto. (kao da priča sama sa sobom) Oni mene ne vide. Hmmm. A šta ja tu radim uopće?

T: Osim tih zelenih kao insekata i ljudi za koje si rekla da su isto unutar prostorije, ima li još nekoga? Sve lijepo pogledaj, pa mi reci...reci mi i koliko je velika ta prostorija?

B: (jedva govori) Jako je jako velika.

T: Opiši mi je.

B: Ona je – u – pod zemljom je. Osvijetljena je umjetno tim bijelim svijetlom. To je ono ružno svijetlo koje ja ne podnosim! Jako liči na svijetlo štednih žarulja. Isijava nešto što mi jako smeta. Ova je jako jaka, jaka svijetlost.

T: Kako znaš da je prostorija pod zemljom?

B: Osjećam, osjećam da je pod zemljom, oni tu rade, rade s tim tijelima, samo prepravljaju i prepravljaju...

T: Kako prepravljaju?

B: Ne znam, nekima glavu prepravljaju, a nekima u utrobi. Malima onima nerođenima isto nešto prepravljaju i umeću. Pa neke uređaje. Pa kao male, male pločice, male jako male....sasvim male, pa zatvaraju ponovno te ljude...

T: Kako to vidiš?

B: Samo prođu, kao da ništa nije bilo, nešto kao da bude da ništa nije bilo, mi se čini.

T: Kako izgledaju ti ljudi na kojima rade?

B: Pa ne poznajem ih! Obični ljudi.

T: Jesu budni?

B: Ne – ništa ne znaju!!!

T: Koliko tih insekata radi na čovjeku?

B: Jedan za svakoga.

T: Dobro, osim tih stolova, pogledaj po prostoriji pa mi reci ima li još nečega?

B: Ima neka kugla, šta ja znam, ne znam kako bih to nazvala. Neko svijetlo što se kreće, kao kupola.

T: Kakva je prostorija, kako bi je opisala kad gledaš rubove nje, zidove...

B: Kao da su, nisu ravni, obli su, ali šta ja tu radim?

T: Pa šta radiš? Razbistri misli, šta radiš tamo, pogledaj....pogledaj sebe i razbistri misli....idi dublje, razbistri misli, šta radiš tamo? Gdje si unutar te prostorije, razbistri misli, pogledaj sebe, gdje si?

B: Na sredini, ja sam na sredini!!!!! Ja to sve gledam!

T: Dobro, razbistri misli i odgovori mi, gdje je tvoje tijelo?

B: Pa ja stojim i ja ga gledam! Malo mi je teško, kao da je nestala ona moja ljutnja. Pa...kao da sam i ja tu došla?!!! Jer su mene tu zvali da ja dođem, sada više ne mogu ništa! Ne mogu se ni ljutiti jer su me nekako oduzeli! Pa jako sam se borila, vrištala sam i vikala!

T: Šta su oni radili dok si vrištala i vikala?

B: Ništa. Samo su hladni, toliko hladni!

T: Kakav je taj osjećaj kad prestaješ biti ljuta? Opiši ga.

B: Želim biti ljuta i želim se boriti, ali...nemam snage, nema koristi – oni su toliko neživi, toliko ko roboti, vidim da nema smisla ljutiti se na njih. Oni su bezlični i jadni, nema smisla niti tući ih i udarati. Toliko su odvratno jadni.

T: Šta tebi rade?

B: Ja ih mlatim, sve mlatim oko sebe, želim im otkinuti glavu i izvaditi im te oči, crne i odvratne...ali ne može ih se uhvatiti i ne može im se izvaditi oko. Dok to radim sam ljuta.

T: Šta oni tebi rade?

B: Ja želim otići! Ne dozvoljavam im, dali su mi sve to da vidim!!!!! Dali su mi da gledam i dali su mi taj osjećaj da oni meni ništa ne mogu!!!! Ali mogu!!! To je bila samo zamka! Zamka! Sad vidim da je bila zamka!!! Sad to vidim, sad to vidim. (djeluje vrlo šokirano)

T: Kako to vidiš, opiši mi...

B: Pa sad vidim i unatrag, zvali su me, zvali i ja sam došla, predstavili su se lažnim božanstvima, pa me to impresioniralo, slušala sam takvu neku muziku...onda kad sam došla i kad su buljili što me užasno smetalo (dosta je potresena) ali htjela sam ih vidjeti, osjećala sam da je neka zamka, pa kad sam ih vidjela, onda sam se borila i onda su mi dali taj osjećaj da oni meni neće ništa – da mi daju tu čast!!! Da ja gledam šta rade, a meni ništa ne mogu. To je bila laž!!! Oni su mene pripremali i smirili na taj način, to je bio jedini način da me smire, da mi daju počast!

T: I šta se sad dalje događa?

B: Pa ja sam dospjela na sredinu te prostorije – to je zamka – kao ja sve vidim!!!! Kako sam upala u tu zmaku? Kako sam mogla? Ta sredina te prostorije ima neki snop koji te onesposobi totalno!

T: Idi dalje u događanju, šta se događa?

B: Još sam ljuta.

T: Zašto su te onesposobili?

B: Zato što sam se previše bojala.

T: Idi dalje, što se događa?

B: (glas opet postaje tiši) Onesposobljena sam pod tom nekakvom bijelom odvratnom svijetlošću. Osjećam ljutnju,  ali je ne mogu ispoljavati. Sve mi je u toj bijeloj svijetlosti tako da ne mogu ni vidjeti više.

T: I dalje stojiš u sredini prostorije?

B: Ne, ležim. Na neki sam način dospjela ležeći. Mogu se nekako odmaknuti da vidim sa strane.

T: Kako se osjećaš dok ležiš?

B: Pa ja sam na stolu!!! (iznenađeno) Ja gledam sa strane...

T: Kako se osjećaš?

B: Moje tijelo ja ne mogu osjetiti, ali moje ja koje je vani (zbunjena jako) to gleda! To je bila zamka.

T: Šta rade tijelu?

B: Prelaze s nečime preko mog tijela.

T: Čime, opiši mi.

B: To je neki skener, neko svijetlo u ruci njihovoj. Teško mi je to gledati, teško.

T: Zašto teško, kako se osjećaš?

B: Hladno mi je i jednim malim dijelom, samo svijesno mogu, ne znam kako bih rekla, misliti i željeti otići, ali ne mogu. Pokušavam se i dalje braniti, ali nema smisla. Oni me gledaju!

T: Koliko ih je?

B: Dva, hladni su.

T: Što se događa kad te gledaju?

B: Ne znam, nešto žele, ali ne znam što.

T: Promatraj dalje i reci mi što se događa....

B: Gledaju mi lice i vrat, pipaju, opipavaju me, svaki dio tijela, dvojica su, hladni, ispipavaju me, diraju me po spolovilu s prstima, ne mogu ništa....dalje ništa ne rade...to je to...

T: Idi dalje, razbistri misli i idi dalje u događanju, kako se osjećaš?

B: Prevareno i ljuto, ljuta sam, osjećam da su me iskoristili za nešto kao da će me sada bolje kontorlirati i mene i moj život...

T: Zašto, šta će im to omogućiti, razbistri misli, tamo si pogledaj, idi duboko, pogledaj....

B: Ja im to ne dozvoljavam, tu je moje tijelo koje leži, a tu je moje ja, duša, sa strane...

T: Odvojila si se od tijela?

B: Da.

T: Pogledaj oko sebe, šta misliš jesu li oni drugi ljudi učinili isto?

B: Ne. Drugi kao da ništa ne znaju niti osjećaju, kao da samo spavaju. Ne sigurno, jer u sredini u onom snopu koji me onesposobio tamo je ostala moja duša!!!!

T: Duša ti je tamo gdje je snop?

B: Da. Ona se osjeća prevareno i gleda tijelo.

T: Što se događa unutar tog snopa?

B: Pa ja čekam tijelo, jer ću sada ponovno ući u to tijelo.

T: Na koji način ćeš ući u tijelo?

B: Pa nisam sigurna, s jedne strane kao da ta duša – ja može hodati po prostoriji, a s druge strane kao da su me zatvorili u tu kupolu!!! Nisam sigurna, ma ne, mogu hodati, mogu, mogu. U toj svijetlosti nema nikoga, ja mogu hodati i mogu opet uzeti to tijelo, ali oni su me na neki način prevarili! To je jedna bitka, ali oni neće dobiti što žele. Borit ću se, to je bila samo jedna zamka u koju sam upala. Nema veze, to je bila zamka. Oni će mene pratiti, to su moje neprilike u životu, gdje ja živim ne vole me eto, ne žele me...

T: Idi dalje u događanju, gdje si?

B: Uzela sam svoje tijelo.

T: Na koji način?

B: Samo sam ga uzela sa stola i to je to.

T: Kuda sada ideš?

B: Doma.

T: Kako?

B: Pa samo sam tamo.

T: Kući si?

B: Da.

T: Koje je doba dana, pogledaj oko sebe.

B: Pred jutro.

T: Znaš li kad si otišla i kad si se vratila? Koliko te dugo nije bilo?

B: Ne znam, možda sat vremena, bila je noć.

T: Kako se sad osjećaš? Budi u hodniku imaš 15 godina, kako se osjećaš? Što radiš? Pred jutro je.

B: Samo sam tu, odjednom sam se tu našla, čini mi se da sam mislila da moram na wc! Sad znam – ali nisam tamo ništa znala.

Daljnjim radom došle smo i na sljedeći događaj. Prema nekim informacijama – izgleda da ponekad oni ne dopuštaju da čovjek umre. Pa iskustva ljudi svjedoče i o jednom i o drugom slučaju, u jednom navode čovjeka ka samoubojstvu, a u drugom mu spašavaju život!

U tim situacijama na podsvijesnom nivou vole čovjeka držati u stanju zahvalnosti, a sebe predstavljati kao spasitelje. To im olakašva djelovanje. Istovremno, ovo je i pokazatelj da je u većini slučajeva cijela obitelj uključena u događanje s otimicama, a ne samo odabrani pojedinac. Ova žena je imala problematičan prvi porod – skoro je iskrvarila, te je jedva spašena. Tokom života kad bi o tome razmišljala smatrala ga je "čudnim", ali i osjećala zahvalnost prema liječniku koji ju je spasio. Vratila se na taj događaj i regresijom kako bi ga sama sebi razjasnila.

B: Sada rađam! Sama sam i rađam prvo dijete. Jako mi je teško i bojim se. Hladno mi je, sama sam i bojim se.

T: Zašto si se zaustavila na tom događaju?

B: Pa izgleda mi sada kao ružno, ma osjećam kao da sam ovdje došla zbog neke sumnje da se nešto radilo, jako čudno,....ja sam skoro umrla, iskrvarila....bila u komi....

T: Pa želiš li sada detaljnije to pogledati? Usmjeri pažnju na porod i razbistri misli....idi na trenutak da možeš vidjeti kako je došlo do krvarenja...

B:  Porod je bio težak i namjerno su zbrljali, posteljica je ostala...

T: Tko je zbrljao?

B: Pa sestra, sestra jedna...ostao je komad posteljice jedan i ja sam jako krvarila, ona mi nije htjela pomoći. Ja sam tamo trebala iskrvariti – to znam.

T: Kažeš da znaš, pa idi na mjesto te spoznaje, idi dublje, kako to znaš? Razbistri misli...

B: Sve je vodilo tome da umrem, namjerno je bilo vođeno da ostanem sama u hodniku poslije poroda i da krvarim jako puno, sestra je na mene vikala da je to normalno. Stavljala je deku na mene da se to ne bi vidjelo. BIla je već noć, puno sati, skoro ponoć, došao je doktor koji nije trebao doći, nije više bilo vizite, on je došao jer su njega zvali, moja duša ga je zvala, jer meni ovo tijelo treba, treba mi još ovaj život, da nije on to čuo i došao mene ne bi bilo. Tad sam operirana – brzo. Pod svijetlima.

T: Pod kakvim svijetlima?

B: Opet ta bijela svijetla, hladna.

T: Tko te operirao?

B: Ja ne znam, nisam bila svijesna više. Sve je bilo rađeno da umrem.

T: Tko je to radio?

B: Pa isti oni, oni, zeleni (iznenađena!). Ja se borim s njima, moja duša. Ja im nikada ne dam.

T: Kažeš nikada, dobro, brojat ću od tri do jedan želim da se vratiš u neki drugi trenutak kad si bila kod njih, ne onaj koji smo gledale, neki drugi...brojat ću.....idi na neki svoj drugi boravak kod njih....Tamo si, gdje si?

B: Pa sad vidim da je to taj put kad sam rađala kad su me operirali! To nije baš ta prostorija, ali ja tu vidim doktore i te zelene....tanke.....sivi?! Znači i doktor je tu?! Ali on ih ne vidi!!!! Moja duša je opet vani i ja zahtijevam da mi vrate to, da mi vrate život i tijelo...ne dozvoljavam i ne dam....

T: U kojoj si prostoriji, opiši je....gledaj oko sebe...

B: Moje tijelo leži, ja gledam to, oni hodaju, ja sam u sredini sobe, u onoj svijetlosti, moja duša i ja zahtijevam da mi daju da s nekim razgovaram. Ne dam im dušu....(jako se uzbudila)

T: Makni tu scenu, makni je...jesi....brojt ću od tri do jedan...vratit ćeš se u trenutak kada si prvi puta u ovom životu imala susret s njima....3, 2, 1 i tamo si....

B: To je opet bio porod, moj, kad sam se ja rodila!

T: Dobro, opiši mi....

B: Ja sam u inkubatoru, oni me gledaju! Ne vole me, žele me ukloniti. Oni su samo došli gledati....vidjeli su da sam to ja i na neki su me način označili.

T: Kako su te označili? Idi u taj trenutak i opiši mi...

B: To je nevidljivo markiranje, dotaknu te, kao neka svijetlost....

T: Čime te dotaknu?

B: Prstima i to bude kao ubod.

T: Gdje?

B: Bilo gdje, kod mene je noga i to je to.

T: Brojat ću od tri do jedan – idi na prvi sljedeći susret s njima....

B: Opet sam u onoj sobi kad sam bila malena curica.

T: Dobro, koliko imaš godina?

B: 4. Ali nisu mi ništa radili. (promjena glasa)

T: Što se događalo, opiši mi.

B: Hodali su po tom stanu...trčali....

T: Tko je još u stanu? Slobodno se pomakni i pogledaj, to možeš...

B: Moji svi su tu, sestra i roditelji...

T: Šta oni rade? Koje je doba dana?

B: Noć je. Imam osjećaj, nisam sigurna da li ih odvode!!!! (iznenađena)

T: Obrati pažnju na to, razbistri misli....šta se događa, pogledaj, usmjeri se na sestru, što se događa sa sestrom, usmjeri pažnju....

B: Ja sjedim na stolici i crtam, jer sam uvijek puno crtala, 4 ujutro je meni nisu ništa napravili, jer nisu smjeli!

T: Zašto nisu smjeli?

B: Imala sam još neku zaštitiu, osim mene tu je još netko došao pomoći. Ali nisu mene niti tražili, uzeli su moje. Moje sve i oni su ih uzeli.

T: Kako?

B: Ne mogu to opisati, svi su ležali na krevetu i oni su došli, a ja sam samo crtala.

T: Pogledaj šta crtaš?

B: Neki dvorac i breze, tamo bježim. Oni su ih uzeli, a poslije su ih vratili, ali oni nikada nisu bili svoji. Nešto im je umetnuto..

T: Šta? (nema odgovora) Jesi bila budna kad su ih vratili?

B: Jesam i dalje sam crtala. Oni su se vratili i nisu svoji.

T: Na koji način to misliš, opiši mi.

B: Pa nakon toga mama je bila u svom svijetu, tata pio i vikao. Nešto je «nešto» radilo s njihovim osjećajima i ponašanjem. Okružili su ih. Sad mi je to jako tužno gledati.

T: Dobro, usmjeri sad pažnju na to kako su oni došli. Znaš li? Idi u trenutak te noći dok spavaš.....

B: Pa ja se budim nešto želim crtati. Vidim bijelo svijetlo, ugodno. I crtam takoreći u mraku, a vidim. Oni se samo stvore kroz neku buku koja nije stvarna, kao kroz zid. To je sve nekako jako brzo. Stvore se tako i na krevete i onda nestaju.

T: Da li imaju miris?

B: Ja ne mogu to osjetiti jer sam u nekoj svijetlosti. Oni ne dopiru do mene.

T: Šta radiš ti još unutar te svijetlosti? Idi dublje, udah i izdah, idi dublje, razbistri misli......želim da ideš dublje i usmjeriš pažnju na sebe u svijetlosti, šta radiš?

B: Znam da mene neće uzeti, ali nisam mogla utjecati na svoje. Nisam mogla utjecati.

T: Kako se osjećaš vezano uz to?

B: Osamljeno, ali je znala da će tako biti.

T: Šta misliš, ta mala djevojčica tamo u toj svjetlosti, šta misli o njima?

B: Da su u krivu.

T: Idi naprijed u vremenu, idi na jutro nakon te noći....kako se osjećaš ujutro? Da li se sjećaš nečega?

B: Ja nisam ni spavala, ja sam crtala do jutra. Oni su svi u krevetu, kao da nisu nigdje bili. Sve je u redu. Kao i uvijek. Napetost, razmirice, sve je to normalno.


Preneseno sa http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/iskustva/36-prica-1