Količina nepravde
i pakosti koja se stalno povećava na ovoj planeti i sve veće perverzije
sebičnosti i gramzivosti u kojima ljudska bića učestvuju, te udovoljavanje
najnižim nagonima, davno su raspršile iluzije o tome kakva je priroda ove
planete i njenih bića. Čak i najokorijeliji optimisti, ako će biti iskreni
prema sebi, moraju priznati da nismo u vrtu ljubavi i uzvišenosti, da smo
daleko od ružičaste razglednice, i da ovaj planet više liči zatvoru u kojem
egoistični grabežljivci iskorištavaju slabosti onih koje, najblaže rečeno,
možemo zvati žrtvama.
Ako ne i hranom.
Hranom u bolesnom prehrambenom lancu, u kojem se snažni predstavnici takmičarske vrste hrane energijom, vremenom, pažnjom, novcem, tijelom, usluga ma i ko zna kakvim još resursima koje mogu izvući ili oteti od „slabih“.
Hranom u bolesnom prehrambenom lancu, u kojem se snažni predstavnici takmičarske vrste hrane energijom, vremenom, pažnjom, novcem, tijelom, usluga ma i ko zna kakvim još resursima koje mogu izvući ili oteti od „slabih“.
Neko će ovaj naš
divni, divni planet nazvati zatvorom, a neko farmom u kojoj sebični (farmeri) koriste
(hrane se) slabe ili drugačije (kokoši). Kako god da bilo, ni jedni ni drugi
neće pogriješiti.
I ne zaslužujemo bolji naziv nego kokoši, uz svo poštovanje
prema životinjama, kad dozvoljavamo da nas iskorištavaju i ograničavaju, do
posljednjeg atoma snage, gori on nas. Kao da smo neko ribogojilište i mogućnost
da neka riba pobjegne na slobodu, u rijeku što se uliva u more, veoma je mala.
Neki našu
stvarnost nazivaju školom. Jedna od najtežih stvari je biti dovoljno hrabar pa
pogledati stvarnosti u oči. Vidjeti da je ovaj planet ružno, blatno mjesto zbog
živih bića na njemu i sve ga što ona čine. Ružno, blatno mjesto, primitivno,
zatvor i farma u kojoj samo najjači opstaju, a nekad čak ni oni, u kojem vlada
zakon jačega i ružnijega.
Oni ljudi koji
počnu sumnjati u to šta je zapravo ovo mjesto, najčešće se prvo povlače, traže
objašnjenja, traže sebi slične – jesam li ja jedini koji vidim stvarnost na
ovaj način ili ima još ljudi koji ne vjeruju u laži o životu, a sve te laži nam
serviraju roditelji, učitelji, prijatelji, radne kolege, vlasti, mediji. Takvi
ljudi počinju potragu za istinom i otkrivaju sve više i više, kao da slažu
slagalicu.
Često mi se
javlja osjećaj kao da sam neko ko je zaspao pa se probudio uAuswichu, i to kao
zatvorenik.
Pomislim da će se
tako osjećati komšijine kokoši ako se ikad „probude“ i ugledaju svoju
stvarnost. Tada će u njihovom mikrokosmosu moj dobri komšija biti čuvar, a one
zatvorenici, kao što sad i on i ja, u našem svakodnevnom životu, izgledamo kao
zatvorenici nekih perverznih i bolesnih čuvara.
Sve što nam čine
drugi mi podnosimo samo da bismo to isto učinili onima slabijim od sebe.
Sebični smo prema onima prema kojima možemo biti, a dopuštamo da se nad nama
iživljava sebičnost onih kojima ne možemo ništa. Zemlja je, iz perspektive iole
razvijene svijesti, tek malo više od planete zatvora koju predvode bolesno
sebične, tiranske snage. Mi se, kao zatvorenici, ne možemo boriti jer smo
preslabi. Jedina nada nam ostaje da postanemo snažni, tako da prvo pobjegnemo
iz tog zatvora, pa tek onda pokušamo pomoći onima koji su ostali ili se
direktno sukobimo sa tiranijom. Pobjeći iz zatvora možemo uz pomoć onih koji su
pobjegli prije nas.
Pokoreni smo,
dakle. Pokoreni smo od bića užasnih, kao što se moj komšija, kokošar, čini
užasan njegovim kokoškama. Razni ljudi naše okupatore nazivaju raznim imenima,
od vanzemaljaca i „letača“ do đavola.
Borimo se protiv
negativnih misli i osjećaja, protiv stvaranja karaktera koji je obilježen
negativnim osobinama. Ako nam ne mogu odmah ubiti svjesnost, onda nam ta
svjesnost mora biti ispunjena negativnošću, moramo neprestano emitovati
negativne emocije i misli, biti njima obuzeti. Neprestano se moramo boriti
protiv nižih nagona i misli kako bi održali treperenje svoga bića na višem
nivou, iznad misli i emocija obuzetih strahom, mržnjom, zavisti, ljutnjom.
Boriti se za radost, smirenost, samilost, harmoniju, razumnost.
Da nas tuđe
negativnosti ne napadaju kao bombe bačene na nas.
Borimo se protiv
nesvjestice, malaksalosti i nedostatka energije, stalne iscrpljenosti, protiv
trovanja hranom, lijekovima, pićem, i kakvim sve ne načinima da nam se naudi i
da nas se osakati.
Mi smo hrana.
Otimaju nam energiju koju sami nemaju. Kao što mi jedemo životinje zbog
energije koja je potrebna našem tijelu.
Nevidljivi
igrači, konzumenti naše energije, sinhronizovano aranžiraju emocionalne drame
raznih vrsta kako bi nas natjerali da emitujemo tu vrstu energije koja njima
odgovara. Naravno, ta ista naša energija može biti
transformisana u energiju drugačije vrste, viših vibracija ili drugačije
kvalitete kad smo prožeti osjećajima i mislima koje nazivamo pozitivnim – kao
što je ljubav, samilost. No, njima te vibracije ne odgovoraju i ne mogu ih
konzumirati.
S obzirom da već
vjekovima imamo hronični nedostatak energije koju nam kradu „nevidljivi“, tako
smo se prilagodili (bolje reći izgubili svoje uzvišene i nesebične osobine, a
postali sličniji svojim okupatorima) da krademo energiju jedni od drugih, onako
kako to oni rade na nama.
U stvari, to malo
jada i čemera vlastite energije koju uspijemo zadržati i zaštiti i ono što
otmemo od drugih, isto toliko iscrpljenih i očajnih, taman je toliko da nas
održava živima.
Čim sakupimo iole značajnu količinu energije, „naleti“ nešto
što nas prekine u našoj teško ostvarenoj radosti, poletnosti, kreativnosti,
radoznalosti, bilo čemu što nije ubitačna rutina nesvjesnog robota. To nešto
nas brže bolje nanervira, potrese, naljuti – jednom rječju, iscrpi nam svu
energiju i ostavi nas kao iscijeđene krpe. Da opet krenemo sakupljati energiju,
bilo da čekamo da se sama pomalo akumulira (fizičkim odmorom, spavanjem,
boravkom na otvorenom, na suncu, meditacijom, slušanjem relaksirajuće muzike), bilo
da je otimamo od drugih (izazivanjem konflikata, dominacijom, iscrpljivanjem
drugih bića na fizički, emocionalni ili duhovni način).
Bilo ko iz naše
okoline može biti instrument za ovakve napade. Takođe, svako iz naše okoline
nam može (i najčešće to čini) otimati energiju na, doslovno, bezbroj načina.
Važno je razumjeti kako dinamika ovog hranjenja funkcioniše – i mi to isto
činimo drugima. Dok god smo nesvjesni, ne možemo početi koristiti načine da si
osiguramo energiju koji ne uključuju otimanje od drugih.
Rekoh, prva
stepenica je shvatiti koliko patnje nanosimo drugim bića, od životinja kojima
se hranimo do ljudi koji sa nama žive i svakodnevno komuniciramo. Neke od njih
skriveno mučimo godinama, na razne načine, od omalovažavanja, ljubomore, osjećaja
krivice, vrijeđanja, iskorištavanja, nepoštovanja.
Ali, druga, jednako važna stepenica je uvidjeti koliko
patnje nama nanose drugi. Takođe, najčešće namjerno. S ciljem da dominiraju i povrijede, da izazovu
emocije i misli pogodne za konzumaciju.
Mi mislimo da su
misli u našoj glavi i osjećaji koje one izazivaju NAŠE.
A to je tako
daleko, daleko od stvarnosti. Naši okupatori manipulišu našu porodicu, rođake,
prijatelje, kolege na poslu, sve one sa kojima imamo kontakt, kako bi stvarali
što više negativnog loosha i tako se hrane, jadni, našim ljutnjama,
depresijama, što je nama gore – to je njima bolje. Ne mogu to tako stalno jer
bi nam uzeli svu energiju, već nam ostave ovdje ondje pokoji trenutak da se
oporavimo. Da sakupimo malo energije od onih slabijih od nas.
Ja znam da sve
ovo baca jedno drugo svjetlo na tvoj život. Sve što si dosada radio, bavio se,
svi tvoji ciljevi, nade, sve tvoje ljubavi, sva bivša i sadašnja sreća je laž.
Sve oko tebe
umire i gubi smisao. Oni zbog kojih si se najviše žrtvovao su bili tvoji
instrumenti za izrabljivanje. Sve razloge koje si imao za izdržavanje suludih
događaja, djetinjstva, braka, jednom riječju, života, sve pada u vodu i vidiš
ih u cjeloj njihovoj lažnosti.
Vidiš prava
namjere iza svega što su ti ljudi činili i svega što si ti činio njima. Ovo
nije mjesto gdje ima ljubavi, gdje je dozvolje no postojanje ljubavi, u njenom
pravom smislu, sve je izmanipulisano, izrežirano, namješteno tako da te zarobi,
da te iscrpi, da te unizi, oduzme ti samopoštovanje, vjeru u sebe, oduzme to
zdrav razum i razlikovanje dobrog odlošeg. Moraš imati srce od čelika da
izdržiš pogled na svoju novu stvarnost. Jedinu koja zaslužu je da se naziva tim
imenom.
Naš svakodnevni
život je ispunjen nevidljivim uticajima koje u raznim sistemima vjerovanja
nazivaju raznim imenima – demoni, vanzemaljci, nevidljiva bića. Razlozi
njihovog uticaju su razni. I ljudi na koje utiču su raznovrsni. Zarobljeni smo
na vibracijskom nivou straha, užasa, neprestane brige i, u mom slučaju,
neopisive tuge i borbe za život koji od mene odlazi i spušta me u još mračnija
prostranstva pasivnosti, uništenosti, besmisla, takav je ljudski život, sa
manjim ili većim odstupanjima.
Pitaš se da li
sudjelujemo u svemu ovome zato što smo pristali?
Mislim da ogromna većina NIJE pristala, ovdje
je većina duša koje nemaju svjesnost da bi donijela bilo kakve odluke, sve do
uplitanja neorganskih, nematerijalnih bića koja ih „potaknu“, (ne odlučuju za
njih, ali ih potaknu, vanjskim ili unutrašnjim načinom) da napreduju do stepena
kad mogu donijeti neke, pa tako i ovu, odluku.
Na kraju, šta
preostaje da se radi u ovom Auschwitzu osim da se počne kopati tunel sa kašikom
koju jedinu imaš. Možda neko želi poći samnom.
