Početak rada s ovom ženom, vezao se za otklanjanje implantata i sprečavanje vanzemaljskih otmica, koje su iznikle pri prvom uklanjanju «paravan memorije».
Tokom daljnjeg rada, pronađeno je mnoštvo pokazatelja da je bila podvrgnuta MILAB otmicama (otmice u kojima su viđene osobe u uniformama vojske, kako one insektodinog i reptilskog porijekla, tako i one ljudske), ali «skidajući» sloj po sloj, tokom perioda od godine dana, radeći prvenstveno na rehabilitaciji unutrašnjih komponenti nas: Duha, Uma te same Duše, koja je imala, mogli bismo reći PTSP, priča se počela razvijati u novim pravcima vanzemaljskog djelovanja.
Ako sam imala još i trunčicu sumnje, da su oni koje zovemo sotonistima, u direktnoj i sveprožimajućoj sprezi s onima koje imenujemo demonima, koji su pak – istovjetni u postojanju reptilskoj rasi i manipulaciji, ovaj me slučaj dodatno usmjeravao, da su sve mogućnosti zaista, i dalje, otvorene.
Istovremeno, kada se nakon određenog vremena, žena iskreno otvorila u našoj komunikaciji, te mi ispričala svoju životnu priču, a nakon ovih sesija koje ćete u nastavku čitati, cijelo je iskustvo dobilo «pokretne sličice» ogledalnih događanja, kako gore tako dolje, kako unutra tako i vani, a svakako: otvorila su se nova pitanja.
Da bi sve ovo bilo moguće, sam nastavak rada, potrebna je bila samo njezina namjera i odluka da sazna. Nakon skidanja prvih implantiranja, koja su djelomice blokirala upravo namjeru, zadržavajući je u fazi plana, te je na taj način i osujećujući, došlo se do faze u kojoj se moglo ići dalje.
Moram reći da je to neki uobičajeni obrazac, koji svi ljudi prolaze, s tom razlikom da neki krenu dalje, a neki drugi odustanu. Svi ljudi s kojima sam do sada surađivala, a odlučili su ići dalje, vrlo su hrabri i odlučni ljudi.
Svi su oni krenuli u rasvjetljavanje ovih stvari, a da nisu zaista znali što će vidjeti i na što naići. Neki od njih, možda, ne bi to poduzeli, da su slušali samo Ličnost vođenu implantiranim Umom (umom), te na ovakav Put ne bi krenuli ili bi odustali.
Kod ove žene, u samom početku našeg rada, primjetila sam, ogromnu snagu da se odupre. Bilo je to vidljivo iz svega što smo odrađivale, njezina je Duša stalno i iznova svjedočila da se borila te stalno bila u u poziciji, da s oružjem u ruci: brani sebe. To se ispoljavalo na razne načine, a svakako primjećivalo u načinu promišljanja i življenja u ovom svijesnom stanju.
To nam je tada, zadavalo «problem», taj njezin stav u kojem se brani pod svaku cijenu. I to nije samo vezano uz implantiranje. To je čisti strah u prezentaciji.
Obrane i borba nisu način rješavanja «problema», niti djelovanje uravnoteženih komponenta, niti sjećanja na sebe. Kao što to nisu niti njezine suprotnosti, a opet u krajnjem izričaju istovjetnosti, koje se očitavaju u indolenciji, onoj danas tako poznatoj i znanoj s velikim slovom napisanoj Ljubavi, koja kaže: ma sve je u redu, samo budite Ljubav! Nema problema, meditirajte, širite pozitivne vibracije, vaše su misli snažne, njima možete sve! Teško da postoje veće laži od ovoga! Jer, to je način djelovanja naših gospodara, koji vole čak i poklanjati i udovaljavati našim željama.
Oba ta načina, u svom krajnjem djelovanju, samo su način da ostanete i dalje u igri za koju pojma nemate da je igrate.
Ali, taj poticaj da s iskukanim mačem i imenom na usnama, srcem koje viče: Ja (Je)sam svjetlosni ratnik/radnik, je u potpunosti razumljiv i proizlazi iz traume, straha, kojim se konačno većina vanzemaljskih entiteta i hrani. To je energija njihova postojanja. I iluzija koju mnogi ljudi, na žalost, žive.
K meni je ona stigla, kako iz znatiželje, tako i da bi dobila odgovore na neka svoja, meni tada ne postavljena pitanja. Naši su susreti bili ponekad s velikim vremenskim razmacima, koji, između ostaloga služe i za slaganje «utisaka».
U razdoblju prije, ove dvije sesije, prema prepisci koju smo vodile, znala sam da je ojačala, vidjela sam da nema više mač u ruci, te da je spremna raditi dalje. Bez obzira što je ispoljavala vrlo veliku tugu i bol, koji su se oslikavali u pitanju: zašto uopće živjeti, bila je na pravom mjestu za daljnji rad.
Ove dvije sesije koje u skraćenom obliku objavljujem, održane su s jednim danom «odmora».
Tokom prve sesije, došle smo do trenutka suočavanja s reptilom. Na pitanje koliko je bila stara u prvoj interakciji s njim – odgovoreno je 14 godina. Daljnjim radom, ustanovljeno je da joj je upravo on, ugradio na genitalije neku žicu.
Slovo T prikazivat će moje pitanje, slovo O njezin odgovor.
O: Imam na genitalijama. Kao neka žica, kao da je i izvana.
T: Dobro sada ćeš...(vraćam je regresijom u trenutak u kojem se žica postavlja) Gdje si?
O: Na nekom kamenu! Kao kameni stol.
T: Kako se osjećaš?
O: Pa ja sada to mogu vidjeti, nisam iznenađena, ali je negodno jako.
T: Što se događa?
O: (stanka jako duga, ušla je u abreakciju)
T: Jesi dobro? (kima, umirujem je) Samo gledaš!
O: (stanka, bori se s osjećajima) Puno ih je!!!!
T: Koga?
O: (jedva govori, mumlja)
T: Koga je puno?
O: (plače) Pa tog i još nekih takvih....
T: Kad kažeš takvih na koga misliš? Na ovog reptila?
O: (kima glavom i plače)
T: Na kamenom si stolu?
O: (kima potvrdno)
T: Jel znaš gdje se taj kameni stol nalazi?
O: Pod zemljom nekom. (teško diše) Pod zemljom je kao...ne znam točno, pod zemljom je, tu su mrtvi, crkva, ne znam...
T: Znaš li kako si dospjela tamo?
O: Ne znam!
T: Šta rade s tobom?
O: (duga stanka) Silovali su me.
T: Pogledaj oko sebe, što vidiš oko sebe?
O: Gledam, ne vidim...svijeće neke...
T: Da li postoji komunikacija između njih, ako postoji razumiješ li je?
O: Kao da su pijani, urlaju, ne znam.
T: Kojim jezikom pričaju?
O: (jedva govori) Ne razumijem ga. Sasvim je nešto.... što nikada nisam čula.
T: Jesu odjeveni?
O: Ne.
T: Šta je s onom žicom u genitalijama?
O: Stavili su to unutra.
T: Zašto?
O: Da se mogu bolje spojiti kad sam s bilo kim ili sama, kad uživam, tako nekako...oni se onda spoje, tako nešto, ne razumijem...
T: Osim te žice, jesu li još nešto stavili?
O: Ne.
T: Vrati se unatrag točno do trena da vidiš kako si dospjela tu......gdje si?
O: Sama sam! Vani i noć je.
T: Koliko imaš godina?
O: 14.
Nakon ovoga, pomakla sam je još unatrag linearno, želeći vidjeti kako se našla tamo. I pitala je gdje je?
O: U svojoj sobi, spavam!
T: Sada polako idi dalje....
O: Netko me pozvao! Kao u snu! Nisam se probudila, ja sam kao u snu.
T: I što kao u snu radiš?
O: Stojim i ne mogu se micati.
T: U svojoj sobi?
O: Da.
T: Što se dalje događa?
O: Više nisam u sobi prenešena sam, samo sam prenešena.
T: Gdje, znaš li?
O: Mjesto? Ne. Ne znam, tu je groblje neko.
T: Dobro, zaustavi se. Možeš li vidjeti nadgrobne ploče, piše li šta na njima?
O: Ne.
T: Ništa ne možeš pročitati ili raspoznati?
O: Pa, vidim neko ime, ali to nema nikakve veze, vidim križ, sliku i piše XXX, nisam to nikada čula, kamena je ploča koja se miče, ona je ulaz, tu do one prostorije gdje sam bila.
T: Gdje je to groblje, zna li Duša?
O: Joj, jako mi je teško, u XXX. (izgovara ime jednog našeg grada)
T: Što još vidiš osim tog groba, pogledaj okolo...
O: Ljudi su 20 metara dalje, imaju crne plašteve i svijeće i nešto izgovaraju, idu u krug pognute glave i nešto izgovaraju.
T: Šta je s tim ljudima? Tko su oni?
O: Oni prizivaju demone, a ja čekam da oni dođu i ne mogu se još uvijek maknuti! Paralizirana sam.
T: Što se događa kada dođu?
O: Neki od onih šta su hodali u krug, hodaju i postaju u nekakvom transu, neka bića, ali ja ne znam šta se događa!!!?
T: Šta postaju?
O: Ludi, ja ne znam šta su oni...oni se pretvaraju, prizivaju ih i onda oni uđu u njihovo tijelo, pa su ljudi – ali nisu više ljudi – reptili uđu u tijelo i preuzmu ih...ne znam koliko ih je....oko njih ima ljudi koji su nižeg reda, oni su samo prizivali, u sredini su ovi – domaćini u koje ulaze reptili, ima ih 6. (zbunjena je i potrešena)
Ovdje sam radi stanja u kojem je bila prekinula odvijanje te scene. Ali željela bih reći nešto o regresivnom postupku u ovim slučajevima. Dakle, u trenu kada se pojavi paraliza i nova lokacija događanja, obično se ispostavi da je osoba oteta i prenešena na letjelicu. U kojoj se nastavlja određeni «rad» s njom. U ovom slučaju, ona je prenešena na drugu lokaciju u našoj zemlji. U jedan naš grad, te ugledala stvarne obične ljude! Neki od njih su se tokom viđenog rituala, pretvarali u reptile. Ili su ih reptili zaposjedali. Ostalo je tada nejasno. No, bilo je jasno da je riječ o otmici.
Tog dana naš je rad završio određenim čišćenjima.
Ali u ovoj prvoj sesiji, dogodilo se nešto što je u biti omogućilo gledanje svega što će dalje biti navedeno, a vezano uz sotonizam. Skidajući neke druge stvari, prije nego smo došle do reptila, radile smo s nakačenjem koje je izgledalo pomalo drugačije. Iako, je hijerarhijski vidljivo da svi oni surađuju, reptili i dalje drže visoko mjesto na ljestvici. Toliko visoko i sakriveno, da ponekad i ne izgledaju na prvu tako. No, evidentno je da je riječ o timskom radu od samoga početka, ma tko u njemu sudjelovao. U ovom slučaju, kod ove žene, tokom prijašnjeg rada, ustanovljeno je već da je ona dobila u samom trenu poroda znak, obilježje, radilo se o znaku koji nije bio vidljiv, na nozi. A sada smo ponovno bile vraćene unatrag, na dotjerivanje i nadogradnju.
Pred njom je stajao Vatreni, svoju je vezanost ispoljavao kroz vezu s Duhom. Vraćam je u prvu interakciju s njim, dob je 2 godine, te je pitam gdje je:
O: Mmmm u kinderbetu...(govori otežano i vrlo tiho)..u svom krevetiću sam...
T: Kako se osjećaš?
O: Mmmm. čudno...
T: Što znači čudno?
O: Pa sve oko mene je u tami, a krevetić je nekako u nekom svijetlu...
T: Jesi li sama?
O: Sama sam i sve nestaje oko mene. Kao da sam u nekoj čahuri.
T: Što se dalje događa? (stanka)
O: Sada su me odnijeli, tamo negdje do tog mjesta!
T: Tko te odnio?
O: Ta svijetlost!
T: Jesi sama?
O: Ja nikoga ne vidim, svud je tama oko mene.
T: Kako si nošena?
O: Kao da sam plutala.
T: Što se dalje događa?
O: Na nekom sam drugom mjestu, jako je puno svijetla. Sad se bolje osjećam, kao da sam na nekom stolu. Tu se igram, tu mi je lijepo. Sve je puno svijetla, ugodno je...
T: Jesi sama?
O: Pa ne, ima puno ljudi, nisu ljudi nego...neka visoka bića.
T: Kako izgledaju?
O: Imaju duge plašteve, jako duge, jako su ugodni.
T: Kakve su im boje plaštevi?
O: Srebrne.
T: Kako oni izgledaju, kakve oči imaju, opiši mi ih..(duga stanka)
O: Vidim, okolo, dalje u toj prostoriji vidim sive. Oni su...tamo stoje...Ali nisu glavni, a dalje vidim ove s zelenim plaštom, jako su im svijetle oči...svijetlo plave, duga kosa, visoki su tanki, imaju tanke duge prste......
T: Koliko njih?
O: Koliko prstiju?
T: Aha..
O: Mislim 6, ali nisam sigurna, nisam im blizu ne mogu vidjeti jasniju sliku!
T: Koliko je sivih, izbroji ih...
O: 5, 6 ali to je jako, kako bi rekla, mjesto s puno prometa, puno se njih kreće, stalno idu nekuda, to je jedna prostorija, ali iz nje se ide u još druge dvije...kao da je hodnik napravljen sa strane, tako da jako prometno...puno je epruveta...
T: Kako izgledaju epruvete?
O: Duge, staklene.
T: Prazne su?
O: Ne, ima ih i praznih, svakako.
T: Kako to izgleda..
O: Pa ne znam, neke tekućine ima unutra.
T: Kakve boje?
O: Negdje je crvena, negdje prozirna, žute...
T: Znaš li čemu to služi?
O: Ne.
T: Koliko je tih bića u dugim plaštevima?
O: Dvoje. Muškarac i žena.
T: Šta rade oni?
O: Ne znam, nešto su mi prenijeli.... da su mi oni mama i tata! Ali druge vrste. Oni me kao žele za sebe, da će me vratiti...onda sam ja njihova, tako nekako, ja sam vesela, veseli me to.
T: Da li išta rade s tobom?
O: Uzeli su razne uzorke od mene, skenirali me, slikali me, na razne neke aparate stavili me, ali cijelo vrijeme, ja sam se osjećala ugodno.
T: Dobro, sada želim da prevrtiš cijeli taj događaj, želim da pogledaš da li su osim što su od tebe uzimali, išta tebi dali!
O: Jesu.
T: Opiši mi to.
O: Ispod ramena, na nadlaktici s vanjske strane su mi utisnuli kristalnu neku pločicu. Kad su je pristisnuli ona se sama skupila unutra. Nisam ništa osjećala.
T: Koja je to nadlaktica?
O: Desna. Ja na tom mjestu imam 3 madeža i još jedan mali ispod koji je četvrti!
T: Znaš li čemu služi ta kristalna pločica?
O: To je pločica kojom su me označili, tako su rekli da sam njihova, ali ona služi i za praćenje da bi uvijek znali gdje sam. Iiii.... da mi mogu prenijeti važne informacije.
T: Šta su važne informacije?
O: Pa ja ne znam, važne informacije, o tome da se sjetim u nekom trenutku ću se morati sjetiti nečega, pa će mi to reći! Da ne bih otišla negdje krivo.
T: Pogledaj jesi li još nešto osim toga dobila.
O: Ne.
T: ....želim da pregledaš Dušu, Duh i Um, sve troje pregledaj i reci mi da li oni na bilo koji način, na sebi imaju nešto što bi bilo vezano uz ova stvorenja – sva – koja si vidjela?
O: (duboko uzdiše) Pregledavam Dušu, ima neku tanku žicu!
T: Gdje?
O: Pa isto na tom mjestu – samo u unutrašnjosti. Baš u ruci na mjestu nadlaktice. Vodi pod pazuh, tanka kristalna žica i ta žica, ima ulaz na tom mjestu gdje su oni meni to utisnuli, ide prema pazuhu i od pazuha se grana u 8 žica koje vode prema drugim djelovima tijela, iznutra.
T: Prema kojim?
O: Jedna prema glavi, druge prema rukama, noge, pupak, grudi i jedna prema dnu kralježnice....
T: Koji dio kralježnice?
O: Spaja se na dnu kod trtice...
T: To sve Duša ima na sebi?
O: Da.
T: Čemu to služi?
O: (samo muk)
T: Dobro, pregledaj Duh.
O: Duh nema. Ni Um.
T: Ovaj Vatreni koji ti je u studiu, obzirom da je od njega ovo krenulo, pogledaj sada kako izgleda, tko je on, neka ide do ogledala.
O: Taj Vatreni je jedan od one dvojice, muški s plaštem to je on, on zna uzimati obličje Vatre.
T: Znaš li odakle su?
O: Orion.
T: Gdje je to prometno mjesto na koje si odvedena kad si imala dvije godine, na kome su ti to radili?
O: Rađeno je to na njihovom brodu, letjelici, ona je došla tu, a inače su s Oriona. Došli su tu.
T: Tko je dao naredbu za taj zadatak, tko je Gazda zadatka? Možeš to pogledati na plazmi, neka se pokaže! (malo je uznemirena) Samo neka se pokaže na plazmi!
O: Pa vidim, neko biće kao ljudsko, visoko, jako, ali umjesto kože ima zmijske ljuske, ali tvrde jako ljuske, kao krokodil, zmija, ali je skroz kao čovjek. Nešto između zmije i čovjeka.
T: Pitaj ga da li ovi ovdje čuvaju nekoga?
O: Pita koji!
T: Ovaj Vatreni, ali i svi koji su tada kada si imala dvije godine radili s tobom, da li netko od njih čuva nekoga?
O: Da.
T: Dobro, pozovite sada u studio sve koji su imali interakciju s tobom u tom događanju, dakle neka uđe i ženka, uvedi i 6 sivih, sve koje si vidjela u onoj sceni uvedi sada u studio. Jesu ušli? Sada uvedi i Gazdu. Da li postoji još čuvara, neka se pokažu na plazmi.
O: Ne.
T: Tko je rekao ne? (šuti) Tko je rekao ne? ( dok skidam sesiju vidim bilješku u bilježnici «upad!», što znači da se nešto neobično događalo. Naime tokom rada zna se dogoditi direktan napad na sam rad i pokušavanje onemogućavanja istoga) Tko je na plazmi?
O: Pa ja, vidjela sam nešto, ali mislim da to nije to!
T: Što si vidjela! (nadalje mi je glas puno glasniji i odlučniji, «preuzimam» igru jer se čuje da je ona nesigurna i smijulji se, nismo same!)
O: To je nešto što želim ispitati, ali...
T: Šta si vidjela?
O: Curicu s bijelim očima. Ali ja mislim da ona nema veze s njima!
T: Pitam Dušu, da li zna tko je curica s bijelim očima?
O: To je demon.
T: To je Duša rekla?
O: I ona i ja.
T: Uvedi curicu u studio.
O: Ali ona kad dođe ona sve poremeti! Unese nemir, kao da nas sve rastrga!
T: Ovo je tvoj studio, to se zna, jel da?!!!! Dobro, neka ona još ne ulazi, neka ne ulazi, prvo što ćeš napraviti je sljedeće: pregledat ćeš sebe i reći mi: imaš li na sebi, unutar sebe nešto živo?
O: Sada? (tiho)
T: (jako glasno) Tako je! Ostaješ u studiu i reci mi imaš li na sebi nešto živo?
O: Pa kao da je, ali ja to ne mogu uhvatiti! (vrlo mirna)
T: U redu. Imam pitanje za sve – da li svi možete koristiti oružje, provjerite! Dobro, ono što sada trebate napraviti to je da ćete prvo «srediti» onih 6 sivih, muško i žensko, te gazdu zmiju/krokodila.
O: (Smije se!!!!!)
T: Što je smiješno? (vrlo ozbiljno i glasno pitam, kako bih održala situaciju)
O: Imam neki buzdovan od svijetlosti!!!! (veselo)
T: Šta će ti buzdovan?
O: (smije se) Ne znam!
T: Makni taj buzdovan, želim da radite s svjetlošću iz sebe, pokrenite laser kroz ruke, maknite buzdovan, uništite, i to sada, u ovom trenu i krenite s sivima, muškarcem i ženom i gazdom! Želim da radite zajedno, da li ti pomažu Duša, Duh i Um?
O: Da, radimo.
T: To je tren – ništa od svih njih ostati ne smije! Doslovno ništa, potpuna dezintegracija. Jel to izvedeno?
O: Je.
T: Dobro. Sada primite i isčupajte iz Duše one žice koje se granaju. Konzultiraj Dušu da li je čupanje pravi način za to, možda zna i bolji način za vađenje.
O: Jesmo.
T: Izvadili ste žice iz Duše?
O: Da. (ozbiljna)
T: Uništite ih.
O: (plačno) Jesmo.
T: Sada želim da iz tvoje nadlaktice izvadite kristalnu pločicu.
O: Jesmo. (šapuće)
T: Uništite.
O: Jesmo.
T: Kako se Duša osjeća?
O: (jako tiho i plaho) Malo je zbunjena.
T: Sada ćete izdati zabranu.........(ona teško ponavlja) sada želim da ti Duša kaže da li ona zna, da li postoji još nešto živo?
O: Pa mi smo to uhvatili, na podu je pod nekim kavezom!
T: Gdje je?
O: Na pod smo stavili sa strane, u kavezu je!
T: Kada ste to uhvatili?
O: Prije. Prije nego smo uništili ove.
T: Gdje je bilo to?
O: Na podu!
Ovo je primjer direktnog napada. To biće ušlo je kao «žrtveni jarac»! Da smo prihvatile njega kao živog i uništavale ga, ne bi došle do onog do kojeg je terbalo doći.
T: Kako izgleda to što je u kavezu?
O: To je neka krznena i tamna kugla.
T: Neka se stavi pred ogledalo.
O: Pa isto je takvo, miče se i tamno je, na tren izgleda kao tamna kocka. Crna.
T: Dobro, neka bude tu, jel zarobljeno, ne može nikuda?
O: Da.
T: ( ovdje sam znala da zaista nismo same – kao prvo curica je djelovala izravno na nju, sada se pojavila i ta krznena lopta za koju nisam sigurna jel iz nje, točnije činilo mi se da je ušla s buzdovanom, ali nisam bila tada sigurna. Da bih dalje išta napravila, trebala sam voditi igru na dva kolosijeka, ako to ona bude mogla, zato sam probala raditi kao da ne obraćam pažnju na kuglu i curicu. U studiu smo imale i šiljkasto biće i reptila koje je trebalo odraditi, a činilo mi se da je kod jednog od njih dvoje i direktna veza s ovim ometanjem) Dobro, neka bude po strani, obrati pažnju na ono čudovište s šiljcima za koje je rečeno da je s tobom imalo prvu interakciju kada si bila beba. Pa sada razbistri misli, idi dublje, razbistri misli, idi na prvi interakciju ovog čudovišta s šiljicma i tebe, samo idi, idi dublje, na prvi interakciju ovog čudovišta s šiljcima i tebe i reci mi gdje si, gdje si?
O: U kupaonici sam! U inkubatoru, tek sam rođena!
T: Tek si se rodila?
O: Da. (šapće)
T: Jesi sama?
O: Da.
T: Kako se osjećaš?
O: Pomalo tužno.
T: Zašto?
O: Ne znam kao da nisam tu htjela biti i tako sam ostavljena, nekako čudno!
T: Pomakni se malo unaprijed, šta se događa dalje?
O: Vidim da mi je netko prišao.
T: Tko?
O: Doktor, on me izvadio van.
T: Kako izgleda doktor?
O: Ima tamno lice, ne vidim ga dobro, tamno je....
T: Šta radi doktor?
O: Nešto ubrizguje u mene.
T: Kako?
O: U moju nogu?
T: Što ubziguje?
O: Ne znam.
T: Opiši mi doktora. Kako je odjeven?
O: Pa ima bijelu kutu, samo što je sve tamno! Sve je bijelo ali je on taman, kao taman tama, čudno! Na tren je kao čovjek, onda je sve tamno.
T: Kakve ruke ima?
O: Obične ljudske.
T: Koliko ima prstiju?
O: Pet.
T: Rekla si da ima kutu, ima li bilo kakvo znakovlje na toj kuti?
O: Ima ime neko, točkica, pa neke brojeve..
T: Kakve?
O: 7...5...3...onda vidim neki trokutić i ispod toga su slova, ne znam šta je to...
T: Ima li još nekoga osim tog doktora, budi još u tom događanju, doktor ti je ubrizgao nešto u nogu, budi tamo...
O: Pa taj doktor, on je uljez!!!! Ja sada na tren vidim kao nekog doktora, zapravo nije, a ovi normalni, doktori, što ga sretnu, kada ga sretnu oni misle da je neki njihov, ali u tom trenutku kada on njih vidi, kada ovi normalni doktori vide tog uljeza, kao da dobiju kratku amneziju, neku uspavanost da se ne mogu prisjetiti niti pitati tko je taj, da bi nešto posumnjali. Ne obraćaju pažnju na njega, on se tako uspije prikriti, on odašilje neku energiju da oni ne kuže inače bi vidjeli isto što i ja sada – neku tamu, da nešto nije u redu. On je uljez.
T: Što ti je ubrizgano? Imaš li nešto od tog doktora na sebi?
O: Ništa! Ta tekućina je bila...ne mogu objasniti...nešto kao, nešto što narušava mene, moju vezu s komponentama, nešto što rasipa, ne znam to objasniti, ne može se vidjeti..
T: Dobro, sve je u redu, sada želim da tamo kao beba pregledaš svoju krv. Pregledaj si krv! Znaš kako ćeš to učiniti?
O: Evo gledam. Ne mogu to naći!
T: Koja si krvna grupa tamo, znaš li to?
O: B-.
T: Vrati se u studio, vrati se u studio, sada se pregledaj, svoju krv, kosti, koštanu srž. Želim da pogledaš postoji li unutar svega toga nešto što možda pripada ovom doktoru?
O: Teško mi je. Ne mogu ništa naći.
T: U redu, sada uz ovo šiljato stvorenje uvedi u studio i doktora.
O: Tu je.
T: Neka ide pred ogledalo.
O: Jesam.
T: Tko je on?
O: Vidim visoko čelo, tamno lice, ispupčanu glavu iza, duge ruke, suho lice.
T: Koliko ima prstiju?
O: 6.
T: U kakvom su odnosu ovo šiljasto stvorenje i doktor?
O: Šiljato stvorenje služi doktoru za nekakve zadatke.
T: Sada pregledaj komponente i kaži mi, ako na njima postoji nešto što pripada doktoru ili ovom šiljastom stvorenju?
O: Duša nema, ne...
T: Dobro, postoje li još neki koji su u vezi s njima i tobom, ako postoje, neka uđu u studio.
O: Ne, nema nikoga.
T: Pogledaj na plazmi, postoji li netko u vezi s njima?
O: Ne.
T: Dobro, onda ih sada dezintegrirajte.
O: Jesmo.
T: Zajednička zabrana....Da li DUD znaju nešto više o njima?
O: Oni dolaze prilikom rođenja, uvijek! Onu su u poslu raskidanja komponenti. Oni nešto rascjepkavaju.
T: Pitam Dušu, šta oni rascjepavaju?
O: Nekakve spone i veze. Njoj je to – Duši – na grudima – ta veza s tijelom.
T: S kojim tijelom?
O: Samnom!
T: Da li sada vidite onu žutu traku vas dvije? (mislim na traku koju je spomenula na početku rada!)
O: Sada?
T: Da.
O: Kad smo bliže da. I vidimo je.
T: Super, neka se sada vlasnik te trake pokaže na plazmi! (stanka) Što se događa?
O: Pa nisam sigurna.
T: Što se događa?
O: Vidim kao neki NLO.
T: Dobro, neka se pokaže vlasnik trake.
O: To je neko visoko biće.
T: Kako izgleda?
O: Plavi, visoki, plave oči.
T: Čemu služi ta traka?
O: Da se ne izgubimo.
T: Uvedite vlasnika trake u studio.
O: Tu je.
T: Dobro osim trake ima li još nešto?
O: Da, kod mene je ona kristalna ploča velika u glavi!
T: Čemu služi? Opiši gdje se nalazi?
O: Između lijeve i desne strane. Ona služi da primam poruke.
T: Još nešto?
O: Duša ima na kažiprstu desne ruke neko svijetlo.
T: Čemu služi?
O: Pa pomoću toga to biće može pratiti Dušu.
T: Još nešto?
O: Ne.
T: Pregledaj Duh i Um.
O. Um ima neku kristalnu ogrlicu.
T: Čemu služi?
O: To služi tome da Um ne može reći neke stvari – zaustavljaju informacije koje bi on rekao, da ga ometaju...
T: Još nešto?
O: To je sve.
T: A Duh?
O: Ne vidim! Samo malo, on ima kao, nije na njemu, već iznad njega, ne dodiruje ga ali ga prati, kao aureola od svetaca, kristalna...
T: Još nešto?
O: To je sve.
T: Dobro, prvo dezintegrirajte visokog, pa kreni od Duha čišćenje, prvo aureolu, pa kristalnu ogrlicu Umu, te Duši s kažiprsta svijetlo i maknite iz glave ploču... Demontirajte je. Pitaj dušu, zna li šta s njom treba?
O: Neće je micati, vaditi, već će se uništavati na tom mjestu, svi zajedno, oni su sada zajedno (komponente op.T.) kao laserom, svijetlost ide iz njih, pa onda to miču. Evo nema.
T: Iznutra sebe, laserom... obradi to područje, sve prođi. Sada obratite pažnju na odspajanje trake s tebe i Duše! Odspoji je od Duše, a onda je iz sebe povuci i iščupaj! Doslovno je isčupaj. Potegni i povuci. Samo povuci, ide?
O: Ide, pa izgleda kao živci dugi i tanki s moje strane.
T: Koliko je tih živaca?
O: 6!!!
T: Dobro, do gdje su unutar tebe ti živci vodili, usmjeri pažnju, ako želiš koristi i plazmu, tvoje je tijelo na njoj i color doplerom, tom tehnikom gledaš. Pogledaj do gdje su vodili živci!
O: Ovako, jedan je išao gore, do malog mozga, otraga, tri su kao obujmila grudi iznutra, grudni koš prsa, cijelo to područje iznutra, a dva su završavala negdje dolje, ne znam!
T: Gdje dolje? Gledaj plazmu, ako išta živo postoji neka se sada prikaže! Upotrijebit ćeš posebnu tehniku unutrašnjeg pogleda, ti to možeš, gledaš iznutra s pažnjom usmjerenom na lokaciju, ako išta živo postoji unutra tebe želim da se pokaže lokacija na plazmi..
O: Iznad lijevog kuka su išli živci, tu je išlo, tu je, ma ne znam, nešto! (zvuči kao da joj idem na živce!)
T: Šta je tu? Dajte svi pogledajte – šta je tu! Izvucite to van, neka ti oni pomognu, zajedno to izvucite!
O: Neka žica, kao crv, zmija...
T: Izvucite!!!!
O: Jesmo!
T: Jel to živo?
O: To se kreće!!!
T: Stavite to pred ogledalo. Šta se vidi u ogledalu?
O: Ne znam – isto to.
T: Opiši mi, koliko je veliko?
O: To kao da ima krila, kao zmija s krilima. Veliko je metar. Kad sam izvlačila bilo je malo!!!
T: Da li postoji još čuvara ovoga?
O: Ne.
T: Tko je gazda ovom stvorenju?
O: On je sam!
T: Kako se sada ponašaju u studiu, onaj kojeg imaš u kavezu, te onaj visoki plavi?
O: Pa ovaj u kavezu se umirio.
T: A visoki plavi s broda?
O: Ne znam.
T: Rekla si da je plavi, što misliš pod plavi, šta znači da je plavi?
O: Ima plavu kosu!
T: Šta radi reptil s početka rada?
O: Ništa.
T: Poznaju li se njih dvoje?
O: Ne.
T: Dezintegriraj plavog, biće u kavezu, sve što si vadila, sve dezintegrirajte., zmiju s krilima....Zabrana....
Iznijela sam cijeli postupak rada, između ostaloga i radi toga kako bih prikazala kako izgleda istjerivanje "živog"! Iako je cijeli ovaj postupak egzorcizam, element vađenja ugniježđenog je najsličniji onome što se podrazumijeva pod tim imenom. Istovremeno, željela sam prikazati da svaki rad u promijenjenom stanju svijesti, nije rad u kojem ste «zaštićeni» od laži i manipulacije. Te to vrijedi i za meditacije koje mnogi navode kao metode da budu sami sa sobom, jer kao što vidimo, sa samo jednim implantatom kojeg dobijete prilikom rođenja ili u fetusnoj dobi – niste više sami!
Stvor tada izvađen, krilata zmija – u daljnjem je radu imao vrlo veliku ulogu. Pa za sve one koji ovaj rad poduzimaju sami – vrijedi ona: budete na oprezu. Obično se ciljani napadi i podmetanje «žrtvenih jaraca» ne primjete. A vađenje "živoga" vrlo je teško samostalno izvedivo. Te onda mičete pogrešnog, to je kao da snajperom pobijete sve tjelohranitelje, a predsjednik ostane živ.
Tokom tog rada, pojavio se još jedan lik – kao Ometač.
Ovog se puta, u ovom slučaju, ometanje provodilo kroz lik koji joj nije bio nepoznat, a to ju je i uznemirilo. Riječ je o liku djevojčice, u bijeloj prljavoj haljini, bosih mokrih i blatnjavih nogu, s dugom mokrom kosom. U prijašnjim susretima s njom, dok je žena sama ulazila u studio da bi se pregledala i radila na sebi, naišla je baš na nju. Djevojčica je pokazala vrlo veliku moć i snagu, koja je dolazila iz svjetlećih očiju i širila je potpuni nemir. Shvaćala sam da ću teško toga dana nastaviti rad, a ta djevojčica mi je bila i poznata, već sam je vidjela u drugim slučajevima.
Inače, interesantno je spomenuti kako je baš takav lik, nedavno korišten u vrlo gledanoj skrivenoj kameri, klipiću koji se brzinom munje proširio internetom. U jednoj je varijanti djevojčica postavljena u hodnik jednog hotela, a u drugom slučaju u lift! Interesantno bi bilo vidjeti, kako su dobili ideju za taj «smiješan» uradak!
Sljedećeg smo puta, krenule od nje.
O: Ušla je.
T: Kako izgleda
O: Ušla je, stoji pored vratiju, ima bijelu dugu haljinu, spavaćicu, bose noge zmazane, tanka je i hladna i mokra, duga masna crna kosa, na očima, cereka se i glavu odmiče od nas, ne vidim oči, bijele su, samo na tren ih vidim, ali okreće stalno glavu..
T: Neka ide do ogledala, kako izgleda?
O: Isto tako izgleda, sada vidim bolje oči, bijele su i velike, prije me tim očima, uff, buljila je u mene i bila snažna, bile su snažne, sad to ne može..više nema glavnu ulogu – eto!......Ostavila je kao čip, strah, tako doživljavam, kao da je u glavi.
T: Pregledaj glavu i reci mi što u glavi imaš, a da nije tvoje?
O: Pa vidim, neki mali čip..
T: Gdje?
O: Na mozgu, s desne strane, pa baš u sredini desne strane, unutra.
T: Kako izgleda, možeš li mi ga opisati?
O: Izgleda baš kao kompjuterski čip! Mali, ima žičice, male nogice, na tren se čini kao da je mali kukac koji se kreće, kao da trza sasvim malo, a onda opet vidim čip.
T: Koja mu je svrha?
O: Svrha je strah od smrti, vezanost za smrt i tijelo u raspadu, takve neke stvari..tako nekako, kao da čovjek kada razmišlja o smrti, da mu to izazove strah ili kad se nađe u toj situaciji umiranja, da ga što duže veže za tijelo, koje je jadno i mrtvo, da ne ode dalje, nego da ako je moguće luta kao ona, to ona radi..to je funkcija toga...
T: Odakle je ona, gdje je njezina kuća?
O: Ona je stvorena! Ispod (stanka) pa sada šta je ovo??? Stvorena je ispod crkve, od nje je stvorena? (zbunjena je) Od crkve je stvorena, oni su je stvorili.
T: Tko su oni?
O: Ja sad to vidim baš onako, kao pop, papa, u crvenom svečanom dugom odijelu i još dvojicu pored njega, tako ja to vidim, to su njih troje – oni su je stvorili.
T: Dobro, da li je taj čip povezan s nečim drugim unutar tvog tijela?
O: Taj čip bi se mogao povezati kada bi odaslao energiju, samo što on to više nije mogao, bio je u kvaru, kao mrtvi, da nije, slao bi energiju, kao snop, valovi koji bi išli na dio tijela, prsni koš, šalje energiju.
T: Što onda to prouzroči kada se pošalje na prsni koš?
O: Nekakav prekid, tako nešto, prekid...
T: Zna li Duša, pitaj je.
O: Ona kaže da ona reže vezu s Dušom i tijelom. Tako nekako.
T: Da li bilo što drugo imaš na sebi, a vezano je uz ovu «demonku»?
O: Ne.
T: Sada pregledaj DUD, da li oni na sebi imaju bilo kakav pandan tog čipa kakav imaš ti u glavi?
O: Duša ima u glavi kao, veličine riže žute boje, te boje kakva je i ona, gotovo je nevidljivo.
T: Čemu služi?
O: Da se bolje odvoji i također u potrebnom trenutku emitira neku tamu i strah, da ne vidi, nešto takvo...
T: To je Duša, šta je s Duhom?
O: Ispred Duha, kod glave se pojavljuje jedno 10 cm ispred kao mreža zlatna, zlatno žuta, i nestaje, kao roleta, to je veličine kao dlan, ali pravilnog četvrtastog obilika, spusti se i nestaje kao neka energija.
T: Čemu služi?
O: Ne znam.
T: A Um?
O: On kao da ima obruč na glavi, zelen je, sa strane taj obruč je kao na čelu, a sa strane između uha i desnog oka je isto takva rešetka samo ne nestaje, tamo je.
T: Još nešto? (kima da nema više ništa) Sada ćeš razbistriti misli i vratit ćemo se u prvu interakciju s njom.....
O: Noć!
T: Gdje si?
O: U toj šumi na zemlji.
T: Kakve su ti ruke i noge?
O: Ne znam.
T: Koliko imaš godina?
O: 17. Ali (zbunjena je) čudno je to, što je taj dio gdje sam ja u šumi, sve je tamno, noć je, demonka je blizu mene, 10 metara od mene, gleda me, ide simo tamo, gleda me, ja sam bespomoćna na zemlji, ali dalje vidim, u daljini na obzoru ide velika svijetlost, velika, velika, ali ne dopire do dijela gdje sam ja, to mi je čudno kao da su dva svijeta...
U ovom trenutku shvaćam da se nešto čudno događa i da je izniknuo događaj koji je vezan za taj čip, ali nije riječ o događaju kada je isti postavljen, pa je vodim u trenutak kada je čip postavljen!
O: Nisam više u toj šumi, u nekoj bolnici sam.
T: Kako znaš da je bolnica?
O: Jaka svijetlost, sve je bijelo.
T: Što još vidiš oko sebe, što se događa?
O: Kao neko jaje je oko mene, veće, oko mene nema bića koja su materijalna, kao od svijetlosti su.
T: Koliko je bića oko tebe?
O: Tri.
T: Jedno pogledaj, opiši mi ga...
O: Kao da je od oblaka.
T: Kakve boje?
O: Bijele.
T: Ima li kakav oblik?
O: Ljudski.
T: Kažeš ljudski, da li ima glavu?
O: Da.
T: Kakva je glava?
O: (sumnjičavo) Sada mi se čini da su oni uzeli takav oblik, da bi se prikrili, a ne izgledaju tako.
T: Idi dublje opiši mi ih kako izgledaju....
O: Zmijoliko, reptili! Evo sada kao da odmičem oblak, mogu to na mjestu gdje imaju dodir samnom i onda vidim, dodiruju me kod glave dok ugrađuju čip, vidim te reptilske ruke, zelenkaste su..
T: Koliko su visoki?
O: Preko dva metra.
T: Vidiš li oči?
O: Reptilske.
T: Da li vidiš kako stavljaju čip?
O: Samo su ga spustili lagano na to mjesto.
T: Osim ta tri bića ima li još koga?
O: Ne, jedno je biće samnom, a ostala dva pored. Nisu tako povezani oni sa mnom, ne dodiruju me, tu su, ali samo gledaju šta ovaj radi...dodaju i tako nešto..
T: Kako se osjećaš?
O: Kao da spavam, nemam straha, nikakve emocije.
T: Sada idi na onaj događaj sa 17 godina u šumi...
O: Kao da nisam ni svijesna tamo te demonke, ona me vodila, ali ja ju nisam znala, dolazim do mjesta u šumi koje je iskopano, velika je iskopina, 8 metara široka, duga 3 metra, nije duboka, svega metar, neka iskopina, tu je sveža zemlja, friško je nastalo, ja to samo gledam kao da ležim na zemlji..
T: U kakvoj je vezi ova demonka s reptilima?
O: (stanka) Pa ima veze s tim čipom!
T: Kakve? Imaš li sada tamo čip u glavi?
O: Imam.
T: Zašto je on važan?
O: One je važan da ne odem! Da me drži za tijelo, trebaju ga, sada sam tu da ga poprave jer je pucao.
T: Kako to rade, idi na trenutak popravljanja...kako izgleda popravljanje čipa? Gdje si?
O: Na istom sam mjestu...
T: Što se događa?
O: Pa, nisam sigurna, ali oni žele da se jako bojim!
T: Tko su oni?
O: Ispred mene je ta demonka, simo tamo ide, dalje iza nje je ta svijetlost, kao dan kojeg vidim, ali ne dopire do mene, a iza mene, osjećam puno nekih, ne znam koliko, puno..
T: Okreni se i pogledaj i reci mi tko je iza tebe? Okreni se...
O: Vidim hordu demona.
T: Kako izgledaju?
O: Slični reptilima, slični su vojsci iz Gospodara prstena, mješavina njih i reptila. Urlaju, viču, idu prema nama..
T: Što se dalje događa?
O: Oni su se spustili u tu rupu i urlaju, ja i dalje ležim paralizirana, potpuno bespomoćna, ne mogu se maknuti..
T: Šta se dalje događa?
O: Sada vidim da iz te demonke ide svijetlost bijela prema meni, oni su u jami, ta svijetlost me nosi..
T: Kuda te nosi?
O: Ležim vodoravno i nosi me iznad te rupe, sada sam iznad te horde.
T: Dalje?
O: Sada sam iznad, oni urlaju, što oni više urlaju ja se spuštam dolje...
T: Gdje je demonka?
O: Tu, ispred...ne miče se s mjesta! Stoji uspravno, moje oči samo nju vide, iz očiju joj ide energija..ja tada nisam to vidjela sada gledam i druge stvari...ona je ostavljala veliki strah u meni, za to vrijeme su još nešto radili samnom, skakali su po meni, ali strah je bio veliki i tako su popravljali čip – ponovno su ga napunili, uzgojili sa strahom, ne mogu ovo bolje objasniti..
T: Ima li ta vojska (horda) bilo kakvo znakovlje po sebi?
O: Ne.
T: Što se dalje događa?
O: Kasnije sve to nestaje.
T: Gdje si ti kada to nestaje, gdje je demonka.
O: Nema nikoga.
T: A gdje si ti?
O: Pa u šumi, ali u onom danu, onaj dan je! Sada taj dan izgleda normalno, cijela je šuma u tom svijetlu, bila je tada prava noć, kao svijet unutar svijeta, u tom tamnom svijetu ja sam tu svijetlost vidjela kao da dolazi, bila je drugačija nije bila ovozemaljska...
T: Šta ti radiš?
O: Šetam tu, sve je normalno, ničega se ne sjećam.
T: Da li znaš gdje si, gdje je ta šuma?
O: Iza moje kuće.
T: Kako si odjevena.
O: Bijela majica, široka, muška, tako sam nosila i traperice...
T: Koliko je sati u tom danu?
O: Negdje 4 popodne. Tužna sam, zamišljena. Ništa posebno.
Ovaj dio otvara nova pitanja, naime, poznato je kroz rad dr. Malange, da ponekad baš naši napadači, kao pravi gospodari vremena, ne dozvoljavaju da netko počini samoubojstvo, pogotovo ako im je taj netko po bilo čemu značajan. Ovo bi mogao biti primjer čipiranja u te svrhe. Obično se takva vrsta implantiranja nađe i u onome što se naziva «prošlim životima» kao i vrlo slične situacije, te se te vrste implantata jednostavno prenose iz inkarnacije u inkarnaciju. Nastavljamo s radom, te uz demonsku djevojčicu zovemo i ovu trojicu koji su isti postavili!
T: Kako izgledaju?
O: To su dinosauri prekriveni svećenićkom opravom, a u ogledalu su to visoki humanoidni reptili, visoki, imaju kožu kao krokodil, rep, imaju odijela kao vojna, crveno, tamno crveno, bordo boje s zlatnim znakovima.
T: Kakvim znakovima?
O: Vidim tri dijagonalne crte zlatne i crte idu na unutra, na koso su položene, kao slovo v, druga strana slova v, zlatnu zvijezdu, nju ima samo prvi, dvojica imaju samo crte, zvijezda ima pet krakova.
T: Pitaj Dušu da li zna što je demonka, obzirom da je od njih stvorena, kako je stvorena? Da li zna?
O: Ta demonka, ona je – ona isijava njihovu bit, uzeli su takvo obličje jer može zavarati ljude da se sažale, da se čak i poistovjete s njom...
T: Zašto im je ona potrebna u cijelom ovom postupku koji smo gledali? Zna li Duša odgovor na to?
O: Ona kaže da ih je, da je ona....ona prekida kontakt između nas, mene i Duše, kroz strah i zbunjenost. Kada demonka samo stoji ravno, onda iz nje idu strah, želi samilost i spajanje s njom, kontakt, a ima situacija kad to ne vrijedi, pa vrti glavom, a kada vrti glavom je opasnija, jer jako zbuni, donese nemir i zbunjenost. Jako brzo vrti glavom i neobično.
T: Da li je ona živa?
O: Ne.
T: Pitaj Dušu šta je ona?
O: Ne mogu objasniti, ona je stvorena, što se čovjek više veže za nju, stvarnija je, raste, može biti čak i materijalna. Ali što je čovjek bolje upozna, to je veća mogućnost da će biti kao duh. Ali ona može rasti.
T: Sada imaš u «studiu» – (nabrajam ih sve) treba li još netko ući unutra? Da li itko od njih ima još nešto svoje na bilo kome od vas, osim čipa kojeg imaš u glavi, te detektiranih stvari na DUD?
O: Vidim na sebi, neku mrežu unutar sebe, mreža isto zlatna, mrežica, nalazi se dolje u unutrašnjosti mog tijela, položena je na dnu kralježnice, položena je i obuhvaća unutarnje reproduktivne organe.
T: Svrha?
O: Služi za spajanje seksualnog uzbuđenja kroz strah, kroz takve neke stvari, seksulano uzbuđenje.
T: Još nešto?
O: Ne...
T: Sada krenite u dezintegraciju svega navedenog...Kako ćete to raditi?
O: Spojit ćemo se, prvo ćemo demonku! Jesmo, sada tri reptila, jesmo, hordu, jesmo.
T: Sada se razdvojite i očistite Dušu, Duh i Um.
O: Da. Prvo ću čip. Jesam. Sada mrežu.
T: Prvo vadiš, pa uništavaš?
O: Da, skliska je lagano ide. sada Duša, jesmo, sada Um, jesmo, sada Duh, jesmo...
T: Sve je čisto, nema ničega nigdje ni u studiu? Dobro, sada zabrana....Kako se osjećaju DUD?
O: Dobro.
T: Imate neko pitanje, jedno za drugoga?
O: Zanima me da li je Duša dobro?
T: Pa pitaj je.
O: Bolje je. Ali je zbunjena.
T: Što je zbunjuje?
O: Kaže da je...čudno joj je toliko oslobađanja odjednom. Čudno joj je to, ali joj je drago.
T: Neka pogleda da li se itko od ovih pokušava vratiti.
O: Pokušavaju, ali ne mogu.
T: Da li joj išta govori prezime XXX?
O: Pokazat će mi. (stanka) Ništa ne vidim.
T: Što misle Duh i Um, govore li išta?
O: Oni su vidjeli, ne mogu, teško je, oni mi kažu da se ja moram sjetiti.
T: To kaže i Duša?
O: Da. Oni znaju isto.
T: Na koji način se ti trebaš sjetiti, pitaj ih?
O: Ja sam bila među ostalima, nisam jedina, koji su služili, da bi neki ljudi mogli pristupiti nekom stanju moći. Ja i još neki ljudi, ali nisu bitni sada ti ljudi nego mi, mi smo svi samo služili pomoću tih rituala, ne samo sada.
T: Na koji način se odvija to znanje koje su oni preko vas uzimali, kako izgleda taj transfer?
O: Vidim ljude koji u tom momentu, kada mi damo, onda oni drugi dobiju trans za preoblikovanje, tresu se, sasvim su van sebe kao da su ponešeni i uzdignuti od zemlje na neki tren....
T: Kako dođe do te reakcije, da li su blizu vas, dodirujete se, što se događa?
O: Ima svega, na kraju kada je žrtva «predana» onda vidim to. (misli na trans i preoblikovanje)
T: Šta se podrazumijeva pod «predana žrtva»?
O: Svašta, to što oni zatraže, može biti svašta.
T: U kojoj ste vi funkciji tu?
O: Samo smo donijeti za zamjenu.
T: Kakvu zamjenu?
O: Da bi oni dobili moć.
T: S kim ste u interakciji dok oni dobivaju moć?
O: Mi samo ležimo, a neki su iskasapljeni....
T: Kada samo ležite, želim da pogledaš da li i ti drugi ljudi imaju iste čipove, kao što si imala ti?
O: (broji) Jedan ima, beba ima, da svi...svi ih imaju.
T: U tom cijelom događanju kakvu ulogu ima taj čip?
O: Da ostanemo tu, zarobljeni, tako da ostaje tu naš strah i ta energija.
T: Kažeš da su neki iskasapljeni, što to znači, jesu li živi?
O: (gleda i odbrojava) Beba nije, nije ni taj čovjek, muškarac, žena nije...
Ovdje donosim pismo koje mi je pisala nakon sesije, a u kojem se primjećuje zbunjenost, događanjem viđenim tokom samog rituala :
"Kad sam bila u onom trenu zamjene - kada su sotonisti dobili energiju od ... gazde (krilata zmija) - ti isti sotonisti - tj. samo jedan od njih (glavni) je bio uzdignut od zemlje i u tom trenu sam osjetila snažnu energiju i vidjela i krilatu zmiju - zmaja, energija je bila jako gusta, vibrirajuća.... kao da sam osjetila kako je ovom "uzdignutom" - na neki način uzbuđujuće i nadnaravno lijepo - taj isti uzdignuti bio je i sav osvjetljen u blještavo zlatnoj svjetosti, zrak je bio toliko gust, da ništa nije postojalo u tom prostoru - samo zmija - gazda i ovaj uzdignuti. Uzdignutom je energija prolazila kičmenim stubom i širila se cijelim tijelom do glave - tijelo je pri tom bilo izvijeno prema natrag tako da je prsni koš bio sasvim podignut prema gore, a glava prema natrag.
U tom prostoru bilo je moje tijelo, uzdignuti, muškarac – žrtva, te žena - žrtva trudnica i beba poslije (bebu su oni izvadili iz trudnice).
Zašto sam toliko jako osjetila kako je uzdignutom? Pitam se, da nisam ja bila on? Jel moguće? Tijelo ispred uzdignutog smatram mojim i to sam tijelo osjetila prazno i slabo i ... jedva. Pitam se? Jel znaš? Zašto mi je taj uzdignuti toliko JAK. Osjetila sam u tom trenu kao .... vakum – energiju, koja me stisnula u okvir veličine atoma i u isti tren rastegla u neviđen razmjer. Sve sam osjetila.
Krilata zmija koja je došla bila je velika, ispunila je cijeli prostor i isijavala je zlatnu svjetlost i veoma gustu vibrirajuću energiju i to je trajalo jedno vrijeme, no činilo se kao vječnost i bilo je.... pa predivno - al vjerujem da sam to doživjela kao uzdignuti.... teško objasniti.
Onaj muškarac - žrtva u prostoru, on je bio zabijen na veliki križ kao Isus - mrtav je bio - baš kao i žena i beba. Žena je ležala na nekom kamenom podestu kao.... stol, a beba na podu.”
Ako se sada na trenutak vratimo vađenju krilate zmije, koja je bila živa, za koju sam vam rekla da je primjer klasičnog egzorcizma, onda stvari bivaju jasnije. Ovo što ona opisuje – proživljavanje je i moguće doživljavanje i onoga tko je živio unutar nje.
Istovremeno, ovdje možemo povući poveznicu s onime što se naziva Kundalini energija, koju neki smatraju nužno potrebitom i mjerilom osviještenosti!
Da li je to baš tako?
Znamo li mi dovoljno za ovakve zaključke koji onda postaju i praksa?
U ovu priču ubrajaju se i čakre, o kojima ću pisati u narednim tekstovima.
U svakom slučaju, u ovom ritualu, opisano je moguće i kako do nje doći na brz i lagan način, a to je danas, svakako mjerilo uspješnosti samoprosvjeljenja, u kojeg kao pod ruku stižu i određene moći! Vrlo instantno i prosvijetljujuće! Za onoga tko ih dobiva, a svakako, nimalo prosvjetljujuće za one koji ostanu ležati mrtvi nakon procesa! Oni se vode po raznim registrima i arhivama kao "nestali"!
Netko bi sada mogao pitati, kako dalje živjeti s ovim iskustvom? Odgovor bi bio, tek nakon suočavanja s njime i čišćenjem od “njih”, moguće je zaista i živjeti! Ono što je danas prisutno, a što ova žena navodi, kao neke neobičnosti kod sebe je sljedeće:
- imam jako dobar sluh, ali za niže tonove, čujem ono što gotovo nitko ne čuje
- imam jako puno madeža (preko 100) i često su raspoređeni u skupini po 3 ili u ravnin ili u trokut kombinaciji
- otporna sam na bolesti - bakterije, viruse, upale...... imala sam problema s sinusima, ali to je prestalo
- glavobolje imam jednom mjesečno, obavezno!
Mnogi će se sada (s razlogom) zapitati, da li je tokom svog života posumnjala da se nešto ovakvo događa? U pokušaju da odgovorim na to pitanje, najbolje je da u kratko opišem njezin život.
Kaže da se sjeća “čistog” razdoblja koje je živjela do svoje 14. godine. Jednostavno je tada, bez nekog posebnog razloga, “znala” da više nikada neće biti čista.
Počela je s brutalnim samozadovljavanjem (raznim predmetima) prilikom kojeg se ozljeđivala. Znala je to činiti i pred ogledalom.
Orgazmi koje je doživljavala, bili su u bolu i suzama. I nije bila svijesna zašto to treba činiti, jer izvan ovakvih događanja, bila je obična djevojčica, sramežljiva, tužna s ogromnom potrebom da bude “čista”.
Iz njezinog je pisma vidljivo, koliko je bila zbunjena, a svakako izvan kontrole.
U to je doba mislila da joj pomoć može stići putem crkve, u toj potrazi nije pronašla “čistoću”, već je samo razvijala neobjašnjiv bijes prema istoj.
Kako je vrijeme prolazilo, postala je opsjednuta sotonističkom literaturom, nije si to mogla objasniti.
U to je doba doživjela veliki udarac, jer ju je majka (koja je zasigurno bila zbunjena ponašanjem svoje kćeri, a zgrožena sotonističkim djelima), obilježila kao “lošu”. Njihov je odnos tada bespovratno uništen.
U 17. godini, prvi puta “spava” s dečkom, doba je to kada je u fazi obožavanja “sotonističkog metala” kroz muziku.
Ostale neobičnosti, očitavale su se u potrebi, da sa sobom u srednju školu nosi nož, a raste i potreba samoozljeđivanja. Paralelno s tim, proživljava buru unutar sebe, plačući jer želi biti “čista”.
Kaže da je tada bila u stalnoj tihoj depresiji, tokom jedne takve na bedro tetovira i znak Ankh.
Nakon završetka škole, ima samo jednu želju, biti normalna, pa se zapošljava i traži muža.
Kojeg je i pronašla, ali s kojim je u braku bila vrlo kratko....
Nakon njega, upoznaje, kako tada misli, savršenog muškarca, za kojeg kaže da je on “skidao zvijezde s neba” za nju, ali ubrzo postaje žrtva premlaćivanja i brutalnog psihičkog i fizičkog zlostavljana.
Nakon što je uspjela pobjeći od njega, gotovo preko noći, ne razmišljajući prije o tome, te nemajući nikakve veze s takvim ljudima, odluči uzeti drogu.
Uskoro nalazi i partnera ovisnika. Pronašavši u njemu sličnost u bolu i tuzi, započinje njezin put heroina, na kojem dva puta jedva preživljava predoziranje. Tokom te faze, reže se žiletima, pušta svoju krv.
Ipak, bez obzira na polagano ubijanje koje je nad sobom provodila, završi u komuni i rješava ovisnost. Odlučuje krenuti iz početka.
Vidljivo je da nije mogla čak ni umrijeti, iako je od 14. godine samo o tome, podsvijesno razmišljala.
IZVOR: http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/o-utjecaju-na-covjeka/49-sotonizam-i-reptili
26. 12. 2012.
27. 11. 2012.
Duhovni vodiči = DUHOVI JEBAČI = REPTILI
Kad su "duhovi-vodiči" u pitanju, moramo imati na umu to da se oni
nikada ne predstavljaju kao "negativni entiteti".
Ovdje ispod slijedi jedan od drastičnijih primjera, iz knjige The Dark Side of Cupid, Eve Lorgen
Marija i zanosni duh vodič
Marija, majka troje djece, posjetila je Barbaru Bartholic krajem 1985.-te godine, nakon jedne strasne ljubavne opsesije, dvije godine nakon njenog doživljaja otmice od strane vanzemaljaca. Mariju je uputio Barbari jedan lokalni psiholog kojem je bio poznat njen rad sa žrtvama otmica.
Marijin slučaj uključuje klasični medicinski pregled kod otmice od strane vanzemaljaca, čudesno iscjeljenje, automatsko pisanje, telepatske poruke od strane bića iz drugog svijeta i kontakt sa duhom-vodičem koji se predstavio kao pjevač narodne muzike, Jim Reeves. Uslijedila je ljubavna opsesija između Marije i duha-vodiča.
To, zajedno sa jednim stalnim kontaktom sa kanaliziranim entitetima, dovelo je Mariju do ruba, nakon čega je uslijedio nervni slom i potreba za psihijatrijskom pomoći. Da nije bilo Barbare, Marija vjerovatno ne bi to preživjela.
Emocionalni i psi-vampirizam kao i psihička nestabilnost koja je prouzrokovana svim tim, kasnije se pogoršala do te mjere da ovdje slobodno možemo razgovarati o demonskoj opsjednutosti.
Kad sam dobila ovaj slučaj u 1999. godini, Marija je imala 59 godina, bila je udata i imala je osmoro djece.
Marijin muž Clyde je radio kao medicinski tehničar u vojnom vazduhoplovstvu. Kao rezultat toga, tokom njihovog braka oni su se često selili. U 1965. godini, Clyde je bio stacioniran u bazi Kelly Air Force, u Teksasu. tamo su vidjeli nekoliko NLO-a i neprirodnih svjetala a jednom prilikom čak i jednu zračnu bitku između NLO-a iznad te baze. Drugi put, dok su bili stacionirani u Grčkoj, jedna zeleno-žuta svjetlost je pratila Mariju i Clydea dok su se vozili u njihovom autu. Nijedno od njih se nije sjećalo da li su izgubili neko vrijeme ili bilo čega u vezi s mogućom otmicom.
Tek kad je već imala osmoro djece, Marija je iskusila klasičnu vanzemaljsku otmicu koja je bila praćena s izgubljenim vremenom i neobjašnjivim fizičkim posljedicama.
Dvadesetrećeg septembra, 1972 godine, u deset i trideset naveče, Marija se vozila na posao gdje je radila kao medicinska sestra u domu jedne parohijalne škole koja je bila smještena na jednom uticajnom području Tulse, u Oklahomi. Vozila se do kraja puta na jednom šumovitom području koje je bilo na četvrtinu milje od njene kuće. Prva četiri bloka glavne ulice činila su se neobično pustim.
Onda su stvari postale malo čudne. Sljedeća stvar koje se Marija sjećala bila je ta da se našla na dvotračnom putu na jednom nerazvijenom području četiri milje dalje. Nije se sjećala kako je dospjela tamo. Stigla je na posao sat i po kasnije iako je vožnja trebala trajati desetak minuta. Marija se nije sjećala šta se desilo iako se kao kroz maglu sjećala kako je vozila auto i pitala se "Šta su uradili s mojim rukama?"
Zabrinuta zbog izgubljenog vremena, Marija se pitala da nije možda imala epileptički napad iako nije bila epileptičar. Tako je narednog dana otišla na odjeljenje za hitne slučajeve. Doktor koji je tamo radio podvrgao ju je elektroencefalografskom pregledu. Prvi EEG snimak nije bio normalan, međutim, kad su ponovili snimanje, drugi snimak je bio u redu. Kad je doktor počeo da pregleda Marijine oči pod svjetlom lampe, onda se skvrčila od nesnosnog bola žaleći se da joj to svjetlo oštećuje mrežnjaću. Doktor joj je rekao da ne postoji razlog zašto bi je oči boljele.
Narednih sedmica često se budila sa fleševima sjećanja na zbivanja za vrijeme otmice. Zureći u svoje ruke, često se pitala, - "šta su uradili s mojim rukama?"
U tim fleševima sjećanja, Marija je vidjela sebe kako se vraća do auta na jednom ruralnom području. Njen auto je bio parkiran sa strane. Dok je hodala prema autu, mogla je vidjeti neke humanoidne figure kako stoje sa strane kao neki stražari i posmatraju je kako se vraća u njega. Marija je takođe vidjela jednu žensku figuru s tamnom kosom do ramena u srebrnom džemperu kao i dva crnokosa muškarca. Jedan od njih je bio normalne ljudske visine sa kratkom, kovrđavom kosom i nosio je bijeli džemper sa mandarinskim okovratnikom. On se činio kao neka vrsta oficira. Marija je primila telepatsku poruku od njega: "Sve je u redu. Možeš sada slobodno da ideš". Sljedeće što se sjeća, bili su neki fleševi dok se vozila na posao. Na jednoj raskrsnici, na momenat se sjetila otmice ali je sve to bilo toliko zbunjujuće. Razmišljala je o tome kako je mogla zaboraviti sinove cipele u kući svoje mame što je ujedno i razlog zašto kasni na posao. Istovremeno, bila je svjesna činjenice da kod mame nije zaboravila nikakve cipele i zbunjivale su je te bezvezne misli koje su joj prolazile kroz glavu. Bila je ekstremno umorna.
Međutim, iza tih fleševa, bilo je čudo koje se desilo s njenim rukama. Dugo vremena Marija je patila od jednog užasnog reumatoidnog artritisa. Sada su njene ruke bile potpuno izlječene. Isto tako, kod nje je došlo do jednog dramatičnog pojačanja vidovnjačkih sposobnosti.
Sva ova iznenadna zbivanja navela su je da se obrati psihijatru. Ona se pod hipnozom sjetila sljedećeg:
"Našla sam se u jednom visokom cilindru koji je bio napravljen od nečega sličnog pleksiglasu u obliku jedne velike epruvete. Bila sma gola i nesposobna da se pomaknem ali sam mogla primjetiti jednu kobaltno plavu svjetlost kako zrači iz dna tog cilindra. Ta svjetlost se podigla oko mene kao da obavlja neku vrstu sterilizacije ili čišćenja. Tada sam pomislila, da li ovako izgleda biti beba iz epruvete.
Nisam bila uplašena. Pitala sam se gdje sam to zaboga. Sljedeća stvar koje se sjećam bila je da ležim na nekom stolu za preglede pored jednog visokog plavog momka s moje lijeve strane. On je imao jedan mali mandarinski okovratnik. Nisam razumjela njihov jezik, međutim, govorili su telepatski i rekli su mi da ja mogu komunicirati s njima uz pomoć simbola. A onda ih mogu prevesti naspram mog razumijevanja jezika. Visoki plavi momak, koji je ličio na ljudsko biće, rekao mi je da nema čega da se bojim. Ja uopšte nisam ni osjećala strah. U stvari, ne mogu reći da sam osjećala ljubav prema tom plavokosom biću, međutim, ono mi se veoma sviđalo.
Nakon toga, prebacili su me na drugo mjesto gdje su me posmatrali uz pomoć neke vrste rentgenskog uređaja, kao neki CAT skener koji je slikao sve moje organe. Onda su me prebacili u drugu sobu koja je ličila na jedno odjeljenje za intezivnu njegu prijevremeno rođenih beba. Objasnili su mi da djevice rađaju djecu u cijelom univerzumu a pogotovo u našoj galaksiji. Bebe se počnu razvijati kao ženske a ako oni hoće neku mušku, onda uzmu uzorak sperme nekog muškarca i ubrizgaju je u fetus u određeno vrijeme njegove gestacije. Za četiri do pet mjeseci, beba se razvije do svoje potpune veličine koja onda izgleda kao da ima devet mjeseci. Osjećala sam se udobno i sigurno u vezi sa cijelim tim događajem. Nisam se osjetila ugroženom ni na koji način.
Svi ti vanzemaljci su nosili neke naočale ili leće na očima i neku vrstu kape na glavi. Neki od njih su nosili kape slične onima za kupanje, bile su crne i išle u špic na čelu (eng. widows peak). Nosili su na sebi biserno sive, glatke, džempere koji su napravljeni od nekog svjetlucavog, rastezljivog materijala. Jedno od tih bića je bilo je visoko, imalo je pamučastu kosu i čelo u obliku sijalice. Drugi su izgledali prijatno i imali su po četiri prsta umjesto pet. Neka od tih bića su imali kosu na glavi i izgledali su kao ljudi. Bili su ljubazni. Nisam ih se uopšte bojala. Rentgenski uređaj je imao oblik ljudskog tijela. Neka od svjetala koje je emitovao izazivala su uznemirenje u meni dok su druga bila smirujuća. Nisam se osjećala neugodno, čak i kad su izvodili hiruršku operaciju na mom mozgu. Nisam se plašila tih bića. Bili su smireni i ponašali su se na jedan kulturan način. Oni su bili toliko napredni da smo mi u poređenju s njima izgledali kao neki primitivci. Moje druženje s njima je pojačalo moje vidovnjačke sposobnosti i inteligenciju (IQ)."
Godinu i po dana nakon njene otmice, Marija je počela primati poruke preko automatskog pisanja. U to vrijeme, ona nije uočavala nikakvu vezu između tih poruka od duhova-vodiča i vanzemaljskih bića koja su je otela. Te poruke su bile od bića koja su tvrdila da su došla iz druge galaksije koja je bila u Orionskom pojasu. Oni su tvrdili da su ovdje s ciljem potrage za emisarima i posrednicima između njihove rase i ljudske vrste. Rekli su da koriste različite ljude za te svrhe a Marija je bila jedan od nekolicine izabranika. Nisu rekli zašto. A nisu ni pomenuli onaj njen susret sa NLO-om iz 1972. godine. Marija je navela sljedeće:
"Te poruke su počele sa mnogo komplimenata i podilaženja. Govorili su mi da sam bila toliko inteligentna i da me niko nije mogao prepoznati zato što sam spadala u visoko evoluirana bića. Međutim, oni su bili dovoljno razvijeni da prepoznaju genija u meni, dok ljudi koji žive na zemlji nisu to bili u stanju. Oni su mi pomogli da se lijepo osjećam u vezi sa sobom. Bila sam jedan od nekolicine izabranika koji će posredovati između njih i čovječanstva. Imali su zahtjeve fizičke prirode i govorili su mi da će mi se zdravlje poboljšati, međutim, to se nije desilo. Moje fizičko zdravlje se pogoršavalo što je onda povuklo prema dole i moje mentalno zdravlje. Nisam ni jela, ni spavala, niti sam pazila na sebe za vrijeme tih perioda mog automatskog pisanja. Došlo je do te tačke kad sam jednostavno bila vođena do pisaće mašine - jer je to bilo brže od pisanja rukom. Ti entiteti bi mi davali imena i termine koje sam trebala provjeravati i za koje se ispostavljalo da su bili tačni u tančine, ponekad doslovno kako je to bilo navedeno i u enciklopedijama. Ti vodiči su mi namijerno davali informacije visokog nivoa, tako da sam mogla da vjerujem tim informacijama koje sam dobivala od njih.
Neke od tih informacija koje su mi dolazile bile su religijske prirode. Javljali su se majka Marija, svetci, Isus i Jovanka Orleanka, saopštavajući mi važne duhovne informacije. Ponekad su dolazile informacije tehničke prirode sa formulama, u obliku sličnom onim Nostradamusovim kvatranima, kao i kompleksni recepti za liječenje raka."
Mariji je bilo rečeno da će ona imati jednu posebnu misiju na zemlji. Ona će biti emisar koji je izabran iz jedne šire grupe.
Ti entiteti su joj rekli: "Ti nisi jedina, tako da ti to ne naduva ego". Ali, ti si jedna od samo nekoliko odabranih. Ti moraš obavijestiti svijet da na ovoj planeti postoje čuvari i oni će se uskoro pojaviti. Oni će vas štititi i pokazivati vam kako se stvari trebaju ispravno raditi. Zaštitiće životnu sredinu na ovoj planeti od njenog uništenja, da tako kažemo."
Prema tim porukama, jedan od glavnih razloga zašto je Marija bila izabrana kao glasnogovornik, bila je priprema za "odlazak na nebo" koji će se uskoro desiti. Njoj je naloženo da treba da pomaže ljudima da se okupe kako bi mogli biti sklonjeni sa ove planete za vrijeme "odlaska gore". [Ovdje je korišten biblijski pojam "rapture" (eng.) iz Poslanice Solunjanima - "Jer će sam Gospod sa zapovešću, sa glasom Arhanđelovim, i s trubom Božjom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre; A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti". (Ovdje "gospod" može lako da podrazumijeva - vanzemaljce) prim. prev.].
Prema Marijinim riječima: "Mi ćemo posmatrati kako se ova planeta čisti. Onda ćemo se vratiti i pripremiti ćemo ovu planetu za ponovno naseljavanje ljudima."
Jednom prilikom, Marija je pitala te entitete šta će se desiti s njenom porodicom. Oni su joj odgovorili da će njenu porodicu ostaviti dole. Ona se usprotivila tome i rekla im je da ih neće ostaviti zasobom i da će radije ostati na zemlji sa svojom porodicom nego otići sa vanzemaljcima.
Pored pisanih poruka, Marija je dobijala i živopisne vizije katastrofa, vulkanskih erupcija i zemljotresa. Ona je to opisala kao jedno unutrašnje sagorijevanje zemlje. Zemlja je bila kao tvrdo kuvano jaje koje je na kraju postalo prekuvano i jednostavno počelo da puca. Njoj su te vizije bile prikazivane iz perspektive kao da se nalazila visoko iznad zemlje na nekom vanzemaljskom brodu.
Marija nije primala samo pisane poruke nego je mogla telepatski da čuje i glasove. Jedan poseban duh-vodič je dominirao kod pisanja. Taj duh je tvrdio da je on bio umrli gitarista i pjevač narodne muzike, Jim Reeves. Mariji je Jim Reeves bio odbojan kao i njegove pjesme i nikada prije ju nije interesovao ni on ni njegova muzika.
U stvari, u početku se nije mogla ni sjetiti ko je on bio sve dok je to kanalizirano biće nije podsjetilo na vrijeme u njenom životu kad je njen suprug Clyde bio stacioniran u jednoj vojnoj bazi daleko od kuće. U to vrijeme Clyde je imao jednu vanbračnu aferu sa jednom mlađom ženom, dok se Marija morala sama brinuti u vezi s odgajanjem njihovih osmoro djece. Tako se Marija sjetila i jedne Reevesove pjesme koja je bila popularna upravo u to vrijeme kada je Clyde imao tu aferu. Tako joj je ta pjesma izazvala i jednu navalu ružnih sjećanja na to vrijeme kad joj se srce bilo slomljeno jer je ona perfektno odražavala njenu situaciju. Ona je potisnula sjećanja na tu pjesmu a sada ju je to biće koje je očigledno bilo duh umrlog pjevača Jima Reevesa, podsjetilo na nju.
Taj duh-vodič je pričao s Marijom o raznim stvarima i često je koristio i neke laskajuće pojmove kao "bubamara". On joj je govorio da će ona postati predstavnik. Laskao joj je i doveo je do toga da se počela osjećati voljenom. Marija je kupila sve stare gramofonske ploče Jima Reevesa i bez obzira na to što nije znala da čita muziče note, učila je da svira gitaru.
"Jednoga dana", kaže Marija, "bila sam u prednjoj sobi a gitara je stajala između kreveta i ormara. Čula sam kako mi Reeves telepatski priča, rekao mi je, "gospođice, hajde da sviramo". U tom momentu, jedna od Reevesovih pjesama je počela da svira na radiju. On me je molio da sviram gitaru. Onda se desila jedna veoma čudna stvar. Gitara se počela sama kretati po podu."
Marija je ponekad osjećala Reevesove ruke preko svojih, kako je vode dok je svirala. A ponekad je osjećala kao da se njegove ruke nalaze unutar njenih.
Međutim, taj osjećaj dodira nije se tu završavao. Dodiri su prešli u jedno nježno milovanje. Marija ih je osjećala potpuno fizički, mada su oni bili nevidljivi. Nakon toga, milovanje je polako prelazilo u ljubljenje i seksualnu predigru. Ta njihova interakcija se nastavila sljedećih nekoliko mjeseci. Na kraju je to prešlo u stvarne seksualne odnose.
"To milovanje je na kraju dovelo do toga da sam bila pozvana u krevet od strane tog duha", priznala je Marija. "Mogla sam fizički da osjetim kako me on dira, ljubi pa čak i to kako me taj duh penetrira tokom jednog pravog seksualnog odnosa. Mogla sam da osjećam sve što se dešavalo kao da je on fizički bio tu. Osjećala sam čak i jedan lagani pritisak na svom tijelu kada je Reeves vodio ljubav samnom."
Marija je održavala seksualne odnose sa Reevesom, duhom ljubavnikom, tokom više od godinu dana. To je bilo moguće djelomično usljed loših bračnih odnosa koje je imala sa svojim mužem Clydeom, koji je takođe i radio po noći. Marija je veoma uživala u tim seksualnim odnosima i doživljavala je jake orgazme. Stvari su došle do te tačke da je počela neprestano osjećati Reevesovo prisustvo kao da je on bio u njenom tijelu i umu.
"U to vrijeme", rekla je, "kao da sam postala neka druga osoba". Za vrijeme seksualnog odnosa, mogla sam napustiti svoje tijelo i posmatrati scenu. Vidjela sam sebe kao jednu crnokosu ženu, nešto tamnijeg tena." Ali stvar nije bila samo u viđanju te druge žene. Ponekad, kada je Reeves vodio ljubav s njom, Marijino tijelo je bilo nadsjenjeno od strane te žene.
Marija je takođe počela da čuje i glasove drugih duhova, ne samo Reeves-ovog. Jedan od njih je bio glas one crnokose žene, dok je bilo i drugih. Ti glasovi su se pojačavali sve dok nisu prešli u dijaloge s njom.
"Kad Reeves nije bio tu, ti entiteti su mi prenosili poruke i davali savjete kao da se radilo o nečemu veoma hitnom. Govorili su da moram da uradim te stvari. Željeli su da prenesem te informacije javnosti, da su vanzemaljci ovdje i da pomognem kad dođe do čišćenja planete prilikom čega će doći i do velikih uništavanja. Trebala sam da podučavam ljudsku rasu kako da se brinu o ovoj planeti. Takođe sam trebala da putujem tamo-vamo, na različita mjesta i da pričam o svemu tome".
U međuvremenu, seksualni odnosi sa Reevesom su postali skoro svakodnevni. Marija je rekla:
"Ponekad me je vodio u krevet po danu, navodio me je da legnem, da se opustim i doživljavam istinsku ljubav. Bila sam u promijenjenom stanju svijesti. Mogla sam vidjeti i figure drugih bića za vrijeme vođenja ljubavi. Ona crnokosa žena je često bila nadnesena nadamnom dok sam vodila ljubav s Reevesom. To je bilo kao da je neki ženski duh unutar mene doživljavao seksualnu strast kroz mene."
Jednom prilikom, Mariji je bila prikazana mentalna slika jedne ogromne jajne ćelije, kako se ona oplođava za vrijeme seksualnog odnosa. Kasnije, Mariji je bila prikazana vizija jedne prekrasne muške bebe, koja je navodno bila potomak Marije i Reevesa, na jednom astralnom ili interdimenzionalnom nivou. Na kraju, Marija je počela neprestano slušati glasove duhova. Počeli su joj naređivati da radi određene stvari. Jednom prilikom joj je bilo naloženo da se ošiša nakratko kao Jovanka Orleanka, jedan od njenih omiljenih svetaca.
Ta neprestana komunikacija i učestalo automatsko pisanje, počeli su da iscrpljuju Mariju. Uprkos tome, ona je paradoksalno imala neku vrstu hiperaktivnosti. Tada je shvatila da je bolesna.
"Nisam to više mogla izdržati", rekla je. "Ponekad bih izašla iz kuće po danu samo da bih izbjegla seksualna nagovaranja Reevesovog duha ili stalne nagone za automatskim pisanjem. Jedne večeri, nakon što sam dovezla kući djecu iz škole, opet sam čula glasove koji nisu prestajali. Bila sam obuhvaćena njima. Onda su me telepatski glasovi počeli navoditi da uradim neke stvari. Kada sam ušla u kuhinju s djecom, glasovi su me počeli navoditi na to da uzmem šerpu s kipućom vodom i da je polijem po djeci. Kad sam shvatila užas tih iznenadnih nagona, povukla sam se nazad. Tada mi je postalo jasno da sam bila bolesna."
Srećom, Marija nije poslušala ona suluda naređenja da povrijedi svoju djecu. Dodala je da dok se to sve događalo, mogla je očima svog uma vidjeti muškarca i ženu kako međusobno razgovaraju u vezi s njom. Ženski glas pripadao je onoj ženi koju je percipirala nadnesenu nad sobom za vrijeme seksualnog odnosa s Reevesom. Muški glas je rekao, "budi pažljiva, ona nas sluša".
"Na toj tački", rekla je Marija, "započela je i paranoja".
Te noći, 5. oktobra 1974. godine, Marija je opet bila pozvana u krevet da okusi seksualnu strast. Ovaj put ju je njen seksualni odnos sa Reevesom doveo do jednog nevjerovatnog vrhunca fizičke strasti. Marijino tijelo kao da se bilo zapalilo iznutra; jedna toliko intenzivna strast, da je mislila da će eksplodirati od spontanog sagorijevanja.
Za vrijeme doživljavanja tog velikog zadovoljstva, takođe se i uplašila. Čula je u svojoj glavi glasove koji su ovog puta vrištali i mantrali, demonske glasove. U svojoj glavi vidjela je realističnu sliku ljudi kako igraju unatrag oko nekog oltara ili stola. Izbezumljena i bez kontrole, Marija je počela da se moli. Recitovala je u sebi rozarijum. Međutim, glasovi, seksualna interakcija i slike, sve se to i dalje odvijalo do najužasnijih detalja.
Na vrhuncu seksualne strasti, Marija je vidjela sebe na nekom drugom mjestu, kako leži na jednom stolu. Oltar je bio pokriven bijelim čaršavom a ona je ležala na njemu gola. Otprilike petnaestak osoba odjevenih u crne odore plesalo je unatrag oko stola. Pjevali su i mantrali demonskim zavijanjem i kricima. U toj grupi entiteta koji igraju, Marija je primjetila istu onu crnokosu ženu kako igra tamo jednu od glavnih uloga. Opisala je tu scenu kao neki vještičiji crni sabat.
"Nastavila sam da se molim", rekla je, "izgovarala sam rozarijum, dok sam s užasom posmatrala tu scenu. Kad god bih izgovorila tu molitvu, galama i mantre bi malo utihnuli. A kad bih prestala ili počela da tonem u san, zvukovi bi se pojačavali."
Kako je bilo i za očekivati, Marija se te noći nije baš najbolje naspavala. Probudila se u 5 sati narednog jutra, veoma potrešena. Glasovi su postajali još gori, sa mnogo svađe, optuživanja, oponašanja i zadirkivanja. Marija jedva da je uspijevala da se kontroliše. Osjećala je kao da je u njoj bilo i drugih stvorenja. Uz pomoć sve svoje snage, doteturala se nekako do telefona da pozove crkvu. Međutim, javila joj se samo telefonska sekretarica.
Sjećala se šta se dešavalo tog jutra:
"Sva djeca su ustala i vidjela me kao jednu - običnu olupinu, kako sjedim za stolom kao potpuno luda. Djeca su se obukla i užasnuto napustila kuću. Napokon sam uspjela kontaktirati sveštenika i molila ga "treba mi pomoć. Nešto nije nikako u redu - demoni su me opsjeli!"
Sveštenik je pitao: "Možeš li doći do vrata i otvoriti ih?" Međutim, Marija je bila toliko nemoćna, da nije uspijevala da se makne. Svu svoju snagu je koristila kako bi ostala na telefonu dok neko ne dođe po nju. Jedno od njene djece ostavilo je vrata otvorenim.
Kad je sveštenik stigao, izvukao je telefonsku slušalicu iz njene ruke. Marija je kasnije priznala da je tada izgledala kao da je potpuno poludila. Rekla je svešteniku da ima demona u sebi. Unutar nekoliko minuta, on ju je odveo do lokalne psihijatrijske klinike. Marija se jako bojala da može povrijediti djecu, pa ih je poslala kod bake.
Na psihijatrijskom odjeljenju dali su joj da potpiše jedan papir, međutim, ona je bila toliko izgubljena da ga nije bila u stanju potpisati. Sve što je mogla da učini, bilo je samo da napravi jednu škrabotinu na tom papiru. Dali su joj nešto za smirenje. Još uvijek je mogla čuti glasove kako viču, psuju je i proklinju.
Stigao je i njen muž Clyde, nakon što su ga obavijestili na poslu. Rekao joj je nonšalantno "Marija, zaboga, pusti to! S tobom je sve u redu." To je za Mariju bila poslednja slamka. Ispustila je iz sebe jedan samrtnički krik a onda se ugasila kao svjetlo. Lijekovi su počeli djelovati. Ostala je u bolnici trinaest dana.
Sjećajući se svega toga, Marija je kasnije priznala Barbari, "Onda sam počela da se oporavljam i shvatila sam da sam se zaljubila u svoje otmičare. Postala sam svojom voljom njihova žrtva zato što sam željela da ispunim svoje potrebe - a oni su bili voljni da mi to učine. A šta su dobili od mene. Moj um i mnogo seksualne energije."
Marija je ostala u kontaktu s Barbarom godinama nakon svoje ljubavne opsesije sa Jimom Reevesom i naknadnog oporavka. Barbara ju je pitala, "šta misliš, šta je bio tvoj razlog da imaš seksualne odnose s tim entitetom po imenu Reeves?"
"To je jedna procedura kojoj oni (vanzemaljci preobraćeni u duhove-vodiče) podvrgavaju svakoga," odgovorila je Marija. "Svakome, ko je oslabljen uz pomoć neke emocionalne traume - vanzemaljci će pružiti njihovu tzv. "terapiju." Nakon što zadobiju vaše povjerenje, koristiće vaše tijelo i za seksualne svrhe. Reći će vam da ste vi posebni i da vama nije potreban dodir drugih ljudi. Nakon što se upletete u odnose s njima, oni će zadovoljavati sve vaše seksualne potrebe. Kao da vas žele da drže zadovoljnima i bez potrebe da ulazite u interakciju s drugim ljudima. Oni koriste taj seksualni aspekt kao jedno oružje - kontrolno sredstvo."
"Kako oni to tačno rade", zamolila ju je Barbara da pojasni?
"Kad god su mi dozvolili da osjetim da sam potrebna nekom drugom u nekoj drugoj dimenziji ili kad je u pitanju neki drugi faktor pored ljudskog, oni bi mi davali i obezbjeđivali sve kako bi mi pokazali da sam ja neko poseban. Bila sam im potrebna. Davali su mi ne samo fizičko zadovoljstvo, nego i neke emocionalne i duhovne aplikacije koje su željeli da učinim."
Barbara ju je pitala: "A šta sada, Marija? Kako sada gledaš na te doživljaje kad su oni iza tebe?"
"Poslije tih događaja oslobodila sam se lanaca njihove kontrole - to je bila jedna stupica da nas kontrolišu i da manipulišu naše misli u njihovu korist. Taj ego. Oni koriste ego - u smislu da nas navedu da se osjećamo posebno kao njihovi specijalni predstavnici, emisari tih vanzemaljaca. Mi imamo sva ta lijepa božanstva iza naših leđa koja samo čekaju na poziv. I oni će nas snabdjeti sa svime što nam je potrebno uz veoma malo zauzvrat. Na primjer, oni su bili preuzeli moj um. Oni su uzeli moj um u zamijenu za izlječenje artritisa. To je bila jedna veoma podmukla zamijena, zato što sam se nakon nje veoma razbolila, emocionalno sam se razbolila."
"Nakon otmice i automatskog pisanja, imala sam informacije koje niko drugi nije imao i kojih nije bilo čak ni u knjigama. Kasnije sam ih mogla potvrditi uz pomoć nekih drevnih spisa - i tu je moj ego narastao veoma veliki!"
Barbara je pitala Mariju: "Ko su bili pripadnici te grupe koja je bila u telepatskoj vezi s tobom?"
"Da, ta komunikacija je bila povezana s otmicama," odgovorila je Marija. "Oni koriste ljudski izgled ili projekciju u interakciji s nama jer kad bi mi vidjeli njihov pravi izgled, to bi nam zadalo noćne more! Kad god je s njih spadala fasada ljudskog lica, oni bi dobijali reptilski izgled - sličan onima iz TV serije Babylon 5.
Na primjer, jednom prilikom kad sam bila sama i postala svjesna fizičke interferencije samnom, mogla sam krajičkom oka vidjeti dva reptilijanska stražara i jednu lijepu plavu ljudsku individuu koja je pokušala imati seksualni odnos samnom. Onda, kad sam mu rekla da to nije njegov pravi izgled, ta njegova slika kao da se zatalasala, pa raspršila, nakon čega je ostala stvarna slika jednog reptilskog bića.
Oni igraju na naš ego, što je OK, osim u slučaju ljudi sa slabim samopouzdanjem. Ili u slučaju onih koji koriste droge i alkohol, te se tako naširoko otvaraju za manipulaciju.
Barbara je dodala, "takođe i one žene koje čeznu za nečijom ljubavlju".
"Tačno", odgovorila je Marija. "Oni će koristiti to oružje protiv njih. Oni te mogu navesti da se osjećaš kao istinska princeza iz starih vremena; kojoj se svi dive i klanjaju, koju svi obožavaju. Nakon toga dolazi do jednog strmoglavog obrušavanja i udara u dno, traumatski doživljaj. Kao kad neka prelijepa vazna padne na pod i razbije se na hiljade parčića."
IZVOR TEKSTA
Ovdje ispod slijedi jedan od drastičnijih primjera, iz knjige The Dark Side of Cupid, Eve Lorgen
Marija i zanosni duh vodič
Marija, majka troje djece, posjetila je Barbaru Bartholic krajem 1985.-te godine, nakon jedne strasne ljubavne opsesije, dvije godine nakon njenog doživljaja otmice od strane vanzemaljaca. Mariju je uputio Barbari jedan lokalni psiholog kojem je bio poznat njen rad sa žrtvama otmica.
Marijin slučaj uključuje klasični medicinski pregled kod otmice od strane vanzemaljaca, čudesno iscjeljenje, automatsko pisanje, telepatske poruke od strane bića iz drugog svijeta i kontakt sa duhom-vodičem koji se predstavio kao pjevač narodne muzike, Jim Reeves. Uslijedila je ljubavna opsesija između Marije i duha-vodiča.
To, zajedno sa jednim stalnim kontaktom sa kanaliziranim entitetima, dovelo je Mariju do ruba, nakon čega je uslijedio nervni slom i potreba za psihijatrijskom pomoći. Da nije bilo Barbare, Marija vjerovatno ne bi to preživjela.
Emocionalni i psi-vampirizam kao i psihička nestabilnost koja je prouzrokovana svim tim, kasnije se pogoršala do te mjere da ovdje slobodno možemo razgovarati o demonskoj opsjednutosti.
Kad sam dobila ovaj slučaj u 1999. godini, Marija je imala 59 godina, bila je udata i imala je osmoro djece.
Marijin muž Clyde je radio kao medicinski tehničar u vojnom vazduhoplovstvu. Kao rezultat toga, tokom njihovog braka oni su se često selili. U 1965. godini, Clyde je bio stacioniran u bazi Kelly Air Force, u Teksasu. tamo su vidjeli nekoliko NLO-a i neprirodnih svjetala a jednom prilikom čak i jednu zračnu bitku između NLO-a iznad te baze. Drugi put, dok su bili stacionirani u Grčkoj, jedna zeleno-žuta svjetlost je pratila Mariju i Clydea dok su se vozili u njihovom autu. Nijedno od njih se nije sjećalo da li su izgubili neko vrijeme ili bilo čega u vezi s mogućom otmicom.
Tek kad je već imala osmoro djece, Marija je iskusila klasičnu vanzemaljsku otmicu koja je bila praćena s izgubljenim vremenom i neobjašnjivim fizičkim posljedicama.
Dvadesetrećeg septembra, 1972 godine, u deset i trideset naveče, Marija se vozila na posao gdje je radila kao medicinska sestra u domu jedne parohijalne škole koja je bila smještena na jednom uticajnom području Tulse, u Oklahomi. Vozila se do kraja puta na jednom šumovitom području koje je bilo na četvrtinu milje od njene kuće. Prva četiri bloka glavne ulice činila su se neobično pustim.
Onda su stvari postale malo čudne. Sljedeća stvar koje se Marija sjećala bila je ta da se našla na dvotračnom putu na jednom nerazvijenom području četiri milje dalje. Nije se sjećala kako je dospjela tamo. Stigla je na posao sat i po kasnije iako je vožnja trebala trajati desetak minuta. Marija se nije sjećala šta se desilo iako se kao kroz maglu sjećala kako je vozila auto i pitala se "Šta su uradili s mojim rukama?"
Zabrinuta zbog izgubljenog vremena, Marija se pitala da nije možda imala epileptički napad iako nije bila epileptičar. Tako je narednog dana otišla na odjeljenje za hitne slučajeve. Doktor koji je tamo radio podvrgao ju je elektroencefalografskom pregledu. Prvi EEG snimak nije bio normalan, međutim, kad su ponovili snimanje, drugi snimak je bio u redu. Kad je doktor počeo da pregleda Marijine oči pod svjetlom lampe, onda se skvrčila od nesnosnog bola žaleći se da joj to svjetlo oštećuje mrežnjaću. Doktor joj je rekao da ne postoji razlog zašto bi je oči boljele.
Narednih sedmica često se budila sa fleševima sjećanja na zbivanja za vrijeme otmice. Zureći u svoje ruke, često se pitala, - "šta su uradili s mojim rukama?"
U tim fleševima sjećanja, Marija je vidjela sebe kako se vraća do auta na jednom ruralnom području. Njen auto je bio parkiran sa strane. Dok je hodala prema autu, mogla je vidjeti neke humanoidne figure kako stoje sa strane kao neki stražari i posmatraju je kako se vraća u njega. Marija je takođe vidjela jednu žensku figuru s tamnom kosom do ramena u srebrnom džemperu kao i dva crnokosa muškarca. Jedan od njih je bio normalne ljudske visine sa kratkom, kovrđavom kosom i nosio je bijeli džemper sa mandarinskim okovratnikom. On se činio kao neka vrsta oficira. Marija je primila telepatsku poruku od njega: "Sve je u redu. Možeš sada slobodno da ideš". Sljedeće što se sjeća, bili su neki fleševi dok se vozila na posao. Na jednoj raskrsnici, na momenat se sjetila otmice ali je sve to bilo toliko zbunjujuće. Razmišljala je o tome kako je mogla zaboraviti sinove cipele u kući svoje mame što je ujedno i razlog zašto kasni na posao. Istovremeno, bila je svjesna činjenice da kod mame nije zaboravila nikakve cipele i zbunjivale su je te bezvezne misli koje su joj prolazile kroz glavu. Bila je ekstremno umorna.
Međutim, iza tih fleševa, bilo je čudo koje se desilo s njenim rukama. Dugo vremena Marija je patila od jednog užasnog reumatoidnog artritisa. Sada su njene ruke bile potpuno izlječene. Isto tako, kod nje je došlo do jednog dramatičnog pojačanja vidovnjačkih sposobnosti.
Sva ova iznenadna zbivanja navela su je da se obrati psihijatru. Ona se pod hipnozom sjetila sljedećeg:
"Našla sam se u jednom visokom cilindru koji je bio napravljen od nečega sličnog pleksiglasu u obliku jedne velike epruvete. Bila sma gola i nesposobna da se pomaknem ali sam mogla primjetiti jednu kobaltno plavu svjetlost kako zrači iz dna tog cilindra. Ta svjetlost se podigla oko mene kao da obavlja neku vrstu sterilizacije ili čišćenja. Tada sam pomislila, da li ovako izgleda biti beba iz epruvete.
Nisam bila uplašena. Pitala sam se gdje sam to zaboga. Sljedeća stvar koje se sjećam bila je da ležim na nekom stolu za preglede pored jednog visokog plavog momka s moje lijeve strane. On je imao jedan mali mandarinski okovratnik. Nisam razumjela njihov jezik, međutim, govorili su telepatski i rekli su mi da ja mogu komunicirati s njima uz pomoć simbola. A onda ih mogu prevesti naspram mog razumijevanja jezika. Visoki plavi momak, koji je ličio na ljudsko biće, rekao mi je da nema čega da se bojim. Ja uopšte nisam ni osjećala strah. U stvari, ne mogu reći da sam osjećala ljubav prema tom plavokosom biću, međutim, ono mi se veoma sviđalo.
Nakon toga, prebacili su me na drugo mjesto gdje su me posmatrali uz pomoć neke vrste rentgenskog uređaja, kao neki CAT skener koji je slikao sve moje organe. Onda su me prebacili u drugu sobu koja je ličila na jedno odjeljenje za intezivnu njegu prijevremeno rođenih beba. Objasnili su mi da djevice rađaju djecu u cijelom univerzumu a pogotovo u našoj galaksiji. Bebe se počnu razvijati kao ženske a ako oni hoće neku mušku, onda uzmu uzorak sperme nekog muškarca i ubrizgaju je u fetus u određeno vrijeme njegove gestacije. Za četiri do pet mjeseci, beba se razvije do svoje potpune veličine koja onda izgleda kao da ima devet mjeseci. Osjećala sam se udobno i sigurno u vezi sa cijelim tim događajem. Nisam se osjetila ugroženom ni na koji način.
Svi ti vanzemaljci su nosili neke naočale ili leće na očima i neku vrstu kape na glavi. Neki od njih su nosili kape slične onima za kupanje, bile su crne i išle u špic na čelu (eng. widows peak). Nosili su na sebi biserno sive, glatke, džempere koji su napravljeni od nekog svjetlucavog, rastezljivog materijala. Jedno od tih bića je bilo je visoko, imalo je pamučastu kosu i čelo u obliku sijalice. Drugi su izgledali prijatno i imali su po četiri prsta umjesto pet. Neka od tih bića su imali kosu na glavi i izgledali su kao ljudi. Bili su ljubazni. Nisam ih se uopšte bojala. Rentgenski uređaj je imao oblik ljudskog tijela. Neka od svjetala koje je emitovao izazivala su uznemirenje u meni dok su druga bila smirujuća. Nisam se osjećala neugodno, čak i kad su izvodili hiruršku operaciju na mom mozgu. Nisam se plašila tih bića. Bili su smireni i ponašali su se na jedan kulturan način. Oni su bili toliko napredni da smo mi u poređenju s njima izgledali kao neki primitivci. Moje druženje s njima je pojačalo moje vidovnjačke sposobnosti i inteligenciju (IQ)."
Godinu i po dana nakon njene otmice, Marija je počela primati poruke preko automatskog pisanja. U to vrijeme, ona nije uočavala nikakvu vezu između tih poruka od duhova-vodiča i vanzemaljskih bića koja su je otela. Te poruke su bile od bića koja su tvrdila da su došla iz druge galaksije koja je bila u Orionskom pojasu. Oni su tvrdili da su ovdje s ciljem potrage za emisarima i posrednicima između njihove rase i ljudske vrste. Rekli su da koriste različite ljude za te svrhe a Marija je bila jedan od nekolicine izabranika. Nisu rekli zašto. A nisu ni pomenuli onaj njen susret sa NLO-om iz 1972. godine. Marija je navela sljedeće:
"Te poruke su počele sa mnogo komplimenata i podilaženja. Govorili su mi da sam bila toliko inteligentna i da me niko nije mogao prepoznati zato što sam spadala u visoko evoluirana bića. Međutim, oni su bili dovoljno razvijeni da prepoznaju genija u meni, dok ljudi koji žive na zemlji nisu to bili u stanju. Oni su mi pomogli da se lijepo osjećam u vezi sa sobom. Bila sam jedan od nekolicine izabranika koji će posredovati između njih i čovječanstva. Imali su zahtjeve fizičke prirode i govorili su mi da će mi se zdravlje poboljšati, međutim, to se nije desilo. Moje fizičko zdravlje se pogoršavalo što je onda povuklo prema dole i moje mentalno zdravlje. Nisam ni jela, ni spavala, niti sam pazila na sebe za vrijeme tih perioda mog automatskog pisanja. Došlo je do te tačke kad sam jednostavno bila vođena do pisaće mašine - jer je to bilo brže od pisanja rukom. Ti entiteti bi mi davali imena i termine koje sam trebala provjeravati i za koje se ispostavljalo da su bili tačni u tančine, ponekad doslovno kako je to bilo navedeno i u enciklopedijama. Ti vodiči su mi namijerno davali informacije visokog nivoa, tako da sam mogla da vjerujem tim informacijama koje sam dobivala od njih.
Neke od tih informacija koje su mi dolazile bile su religijske prirode. Javljali su se majka Marija, svetci, Isus i Jovanka Orleanka, saopštavajući mi važne duhovne informacije. Ponekad su dolazile informacije tehničke prirode sa formulama, u obliku sličnom onim Nostradamusovim kvatranima, kao i kompleksni recepti za liječenje raka."
Mariji je bilo rečeno da će ona imati jednu posebnu misiju na zemlji. Ona će biti emisar koji je izabran iz jedne šire grupe.
Ti entiteti su joj rekli: "Ti nisi jedina, tako da ti to ne naduva ego". Ali, ti si jedna od samo nekoliko odabranih. Ti moraš obavijestiti svijet da na ovoj planeti postoje čuvari i oni će se uskoro pojaviti. Oni će vas štititi i pokazivati vam kako se stvari trebaju ispravno raditi. Zaštitiće životnu sredinu na ovoj planeti od njenog uništenja, da tako kažemo."
Prema tim porukama, jedan od glavnih razloga zašto je Marija bila izabrana kao glasnogovornik, bila je priprema za "odlazak na nebo" koji će se uskoro desiti. Njoj je naloženo da treba da pomaže ljudima da se okupe kako bi mogli biti sklonjeni sa ove planete za vrijeme "odlaska gore". [Ovdje je korišten biblijski pojam "rapture" (eng.) iz Poslanice Solunjanima - "Jer će sam Gospod sa zapovešću, sa glasom Arhanđelovim, i s trubom Božjom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre; A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti". (Ovdje "gospod" može lako da podrazumijeva - vanzemaljce) prim. prev.].
Prema Marijinim riječima: "Mi ćemo posmatrati kako se ova planeta čisti. Onda ćemo se vratiti i pripremiti ćemo ovu planetu za ponovno naseljavanje ljudima."
Jednom prilikom, Marija je pitala te entitete šta će se desiti s njenom porodicom. Oni su joj odgovorili da će njenu porodicu ostaviti dole. Ona se usprotivila tome i rekla im je da ih neće ostaviti zasobom i da će radije ostati na zemlji sa svojom porodicom nego otići sa vanzemaljcima.
Pored pisanih poruka, Marija je dobijala i živopisne vizije katastrofa, vulkanskih erupcija i zemljotresa. Ona je to opisala kao jedno unutrašnje sagorijevanje zemlje. Zemlja je bila kao tvrdo kuvano jaje koje je na kraju postalo prekuvano i jednostavno počelo da puca. Njoj su te vizije bile prikazivane iz perspektive kao da se nalazila visoko iznad zemlje na nekom vanzemaljskom brodu.
Marija nije primala samo pisane poruke nego je mogla telepatski da čuje i glasove. Jedan poseban duh-vodič je dominirao kod pisanja. Taj duh je tvrdio da je on bio umrli gitarista i pjevač narodne muzike, Jim Reeves. Mariji je Jim Reeves bio odbojan kao i njegove pjesme i nikada prije ju nije interesovao ni on ni njegova muzika.
U stvari, u početku se nije mogla ni sjetiti ko je on bio sve dok je to kanalizirano biće nije podsjetilo na vrijeme u njenom životu kad je njen suprug Clyde bio stacioniran u jednoj vojnoj bazi daleko od kuće. U to vrijeme Clyde je imao jednu vanbračnu aferu sa jednom mlađom ženom, dok se Marija morala sama brinuti u vezi s odgajanjem njihovih osmoro djece. Tako se Marija sjetila i jedne Reevesove pjesme koja je bila popularna upravo u to vrijeme kada je Clyde imao tu aferu. Tako joj je ta pjesma izazvala i jednu navalu ružnih sjećanja na to vrijeme kad joj se srce bilo slomljeno jer je ona perfektno odražavala njenu situaciju. Ona je potisnula sjećanja na tu pjesmu a sada ju je to biće koje je očigledno bilo duh umrlog pjevača Jima Reevesa, podsjetilo na nju.
Taj duh-vodič je pričao s Marijom o raznim stvarima i često je koristio i neke laskajuće pojmove kao "bubamara". On joj je govorio da će ona postati predstavnik. Laskao joj je i doveo je do toga da se počela osjećati voljenom. Marija je kupila sve stare gramofonske ploče Jima Reevesa i bez obzira na to što nije znala da čita muziče note, učila je da svira gitaru.
"Jednoga dana", kaže Marija, "bila sam u prednjoj sobi a gitara je stajala između kreveta i ormara. Čula sam kako mi Reeves telepatski priča, rekao mi je, "gospođice, hajde da sviramo". U tom momentu, jedna od Reevesovih pjesama je počela da svira na radiju. On me je molio da sviram gitaru. Onda se desila jedna veoma čudna stvar. Gitara se počela sama kretati po podu."
Marija je ponekad osjećala Reevesove ruke preko svojih, kako je vode dok je svirala. A ponekad je osjećala kao da se njegove ruke nalaze unutar njenih.
Međutim, taj osjećaj dodira nije se tu završavao. Dodiri su prešli u jedno nježno milovanje. Marija ih je osjećala potpuno fizički, mada su oni bili nevidljivi. Nakon toga, milovanje je polako prelazilo u ljubljenje i seksualnu predigru. Ta njihova interakcija se nastavila sljedećih nekoliko mjeseci. Na kraju je to prešlo u stvarne seksualne odnose.
"To milovanje je na kraju dovelo do toga da sam bila pozvana u krevet od strane tog duha", priznala je Marija. "Mogla sam fizički da osjetim kako me on dira, ljubi pa čak i to kako me taj duh penetrira tokom jednog pravog seksualnog odnosa. Mogla sam da osjećam sve što se dešavalo kao da je on fizički bio tu. Osjećala sam čak i jedan lagani pritisak na svom tijelu kada je Reeves vodio ljubav samnom."
Marija je održavala seksualne odnose sa Reevesom, duhom ljubavnikom, tokom više od godinu dana. To je bilo moguće djelomično usljed loših bračnih odnosa koje je imala sa svojim mužem Clydeom, koji je takođe i radio po noći. Marija je veoma uživala u tim seksualnim odnosima i doživljavala je jake orgazme. Stvari su došle do te tačke da je počela neprestano osjećati Reevesovo prisustvo kao da je on bio u njenom tijelu i umu.
"U to vrijeme", rekla je, "kao da sam postala neka druga osoba". Za vrijeme seksualnog odnosa, mogla sam napustiti svoje tijelo i posmatrati scenu. Vidjela sam sebe kao jednu crnokosu ženu, nešto tamnijeg tena." Ali stvar nije bila samo u viđanju te druge žene. Ponekad, kada je Reeves vodio ljubav s njom, Marijino tijelo je bilo nadsjenjeno od strane te žene.
Marija je takođe počela da čuje i glasove drugih duhova, ne samo Reeves-ovog. Jedan od njih je bio glas one crnokose žene, dok je bilo i drugih. Ti glasovi su se pojačavali sve dok nisu prešli u dijaloge s njom.
"Kad Reeves nije bio tu, ti entiteti su mi prenosili poruke i davali savjete kao da se radilo o nečemu veoma hitnom. Govorili su da moram da uradim te stvari. Željeli su da prenesem te informacije javnosti, da su vanzemaljci ovdje i da pomognem kad dođe do čišćenja planete prilikom čega će doći i do velikih uništavanja. Trebala sam da podučavam ljudsku rasu kako da se brinu o ovoj planeti. Takođe sam trebala da putujem tamo-vamo, na različita mjesta i da pričam o svemu tome".
U međuvremenu, seksualni odnosi sa Reevesom su postali skoro svakodnevni. Marija je rekla:
"Ponekad me je vodio u krevet po danu, navodio me je da legnem, da se opustim i doživljavam istinsku ljubav. Bila sam u promijenjenom stanju svijesti. Mogla sam vidjeti i figure drugih bića za vrijeme vođenja ljubavi. Ona crnokosa žena je često bila nadnesena nadamnom dok sam vodila ljubav s Reevesom. To je bilo kao da je neki ženski duh unutar mene doživljavao seksualnu strast kroz mene."
Jednom prilikom, Mariji je bila prikazana mentalna slika jedne ogromne jajne ćelije, kako se ona oplođava za vrijeme seksualnog odnosa. Kasnije, Mariji je bila prikazana vizija jedne prekrasne muške bebe, koja je navodno bila potomak Marije i Reevesa, na jednom astralnom ili interdimenzionalnom nivou. Na kraju, Marija je počela neprestano slušati glasove duhova. Počeli su joj naređivati da radi određene stvari. Jednom prilikom joj je bilo naloženo da se ošiša nakratko kao Jovanka Orleanka, jedan od njenih omiljenih svetaca.
Ta neprestana komunikacija i učestalo automatsko pisanje, počeli su da iscrpljuju Mariju. Uprkos tome, ona je paradoksalno imala neku vrstu hiperaktivnosti. Tada je shvatila da je bolesna.
"Nisam to više mogla izdržati", rekla je. "Ponekad bih izašla iz kuće po danu samo da bih izbjegla seksualna nagovaranja Reevesovog duha ili stalne nagone za automatskim pisanjem. Jedne večeri, nakon što sam dovezla kući djecu iz škole, opet sam čula glasove koji nisu prestajali. Bila sam obuhvaćena njima. Onda su me telepatski glasovi počeli navoditi da uradim neke stvari. Kada sam ušla u kuhinju s djecom, glasovi su me počeli navoditi na to da uzmem šerpu s kipućom vodom i da je polijem po djeci. Kad sam shvatila užas tih iznenadnih nagona, povukla sam se nazad. Tada mi je postalo jasno da sam bila bolesna."
Srećom, Marija nije poslušala ona suluda naređenja da povrijedi svoju djecu. Dodala je da dok se to sve događalo, mogla je očima svog uma vidjeti muškarca i ženu kako međusobno razgovaraju u vezi s njom. Ženski glas pripadao je onoj ženi koju je percipirala nadnesenu nad sobom za vrijeme seksualnog odnosa s Reevesom. Muški glas je rekao, "budi pažljiva, ona nas sluša".
"Na toj tački", rekla je Marija, "započela je i paranoja".
Te noći, 5. oktobra 1974. godine, Marija je opet bila pozvana u krevet da okusi seksualnu strast. Ovaj put ju je njen seksualni odnos sa Reevesom doveo do jednog nevjerovatnog vrhunca fizičke strasti. Marijino tijelo kao da se bilo zapalilo iznutra; jedna toliko intenzivna strast, da je mislila da će eksplodirati od spontanog sagorijevanja.
Za vrijeme doživljavanja tog velikog zadovoljstva, takođe se i uplašila. Čula je u svojoj glavi glasove koji su ovog puta vrištali i mantrali, demonske glasove. U svojoj glavi vidjela je realističnu sliku ljudi kako igraju unatrag oko nekog oltara ili stola. Izbezumljena i bez kontrole, Marija je počela da se moli. Recitovala je u sebi rozarijum. Međutim, glasovi, seksualna interakcija i slike, sve se to i dalje odvijalo do najužasnijih detalja.
Na vrhuncu seksualne strasti, Marija je vidjela sebe na nekom drugom mjestu, kako leži na jednom stolu. Oltar je bio pokriven bijelim čaršavom a ona je ležala na njemu gola. Otprilike petnaestak osoba odjevenih u crne odore plesalo je unatrag oko stola. Pjevali su i mantrali demonskim zavijanjem i kricima. U toj grupi entiteta koji igraju, Marija je primjetila istu onu crnokosu ženu kako igra tamo jednu od glavnih uloga. Opisala je tu scenu kao neki vještičiji crni sabat.
"Nastavila sam da se molim", rekla je, "izgovarala sam rozarijum, dok sam s užasom posmatrala tu scenu. Kad god bih izgovorila tu molitvu, galama i mantre bi malo utihnuli. A kad bih prestala ili počela da tonem u san, zvukovi bi se pojačavali."
Kako je bilo i za očekivati, Marija se te noći nije baš najbolje naspavala. Probudila se u 5 sati narednog jutra, veoma potrešena. Glasovi su postajali još gori, sa mnogo svađe, optuživanja, oponašanja i zadirkivanja. Marija jedva da je uspijevala da se kontroliše. Osjećala je kao da je u njoj bilo i drugih stvorenja. Uz pomoć sve svoje snage, doteturala se nekako do telefona da pozove crkvu. Međutim, javila joj se samo telefonska sekretarica.
Sjećala se šta se dešavalo tog jutra:
"Sva djeca su ustala i vidjela me kao jednu - običnu olupinu, kako sjedim za stolom kao potpuno luda. Djeca su se obukla i užasnuto napustila kuću. Napokon sam uspjela kontaktirati sveštenika i molila ga "treba mi pomoć. Nešto nije nikako u redu - demoni su me opsjeli!"
Sveštenik je pitao: "Možeš li doći do vrata i otvoriti ih?" Međutim, Marija je bila toliko nemoćna, da nije uspijevala da se makne. Svu svoju snagu je koristila kako bi ostala na telefonu dok neko ne dođe po nju. Jedno od njene djece ostavilo je vrata otvorenim.
Kad je sveštenik stigao, izvukao je telefonsku slušalicu iz njene ruke. Marija je kasnije priznala da je tada izgledala kao da je potpuno poludila. Rekla je svešteniku da ima demona u sebi. Unutar nekoliko minuta, on ju je odveo do lokalne psihijatrijske klinike. Marija se jako bojala da može povrijediti djecu, pa ih je poslala kod bake.
Na psihijatrijskom odjeljenju dali su joj da potpiše jedan papir, međutim, ona je bila toliko izgubljena da ga nije bila u stanju potpisati. Sve što je mogla da učini, bilo je samo da napravi jednu škrabotinu na tom papiru. Dali su joj nešto za smirenje. Još uvijek je mogla čuti glasove kako viču, psuju je i proklinju.
Stigao je i njen muž Clyde, nakon što su ga obavijestili na poslu. Rekao joj je nonšalantno "Marija, zaboga, pusti to! S tobom je sve u redu." To je za Mariju bila poslednja slamka. Ispustila je iz sebe jedan samrtnički krik a onda se ugasila kao svjetlo. Lijekovi su počeli djelovati. Ostala je u bolnici trinaest dana.
Sjećajući se svega toga, Marija je kasnije priznala Barbari, "Onda sam počela da se oporavljam i shvatila sam da sam se zaljubila u svoje otmičare. Postala sam svojom voljom njihova žrtva zato što sam željela da ispunim svoje potrebe - a oni su bili voljni da mi to učine. A šta su dobili od mene. Moj um i mnogo seksualne energije."
Marija je ostala u kontaktu s Barbarom godinama nakon svoje ljubavne opsesije sa Jimom Reevesom i naknadnog oporavka. Barbara ju je pitala, "šta misliš, šta je bio tvoj razlog da imaš seksualne odnose s tim entitetom po imenu Reeves?"
"To je jedna procedura kojoj oni (vanzemaljci preobraćeni u duhove-vodiče) podvrgavaju svakoga," odgovorila je Marija. "Svakome, ko je oslabljen uz pomoć neke emocionalne traume - vanzemaljci će pružiti njihovu tzv. "terapiju." Nakon što zadobiju vaše povjerenje, koristiće vaše tijelo i za seksualne svrhe. Reći će vam da ste vi posebni i da vama nije potreban dodir drugih ljudi. Nakon što se upletete u odnose s njima, oni će zadovoljavati sve vaše seksualne potrebe. Kao da vas žele da drže zadovoljnima i bez potrebe da ulazite u interakciju s drugim ljudima. Oni koriste taj seksualni aspekt kao jedno oružje - kontrolno sredstvo."
"Kako oni to tačno rade", zamolila ju je Barbara da pojasni?
"Kad god su mi dozvolili da osjetim da sam potrebna nekom drugom u nekoj drugoj dimenziji ili kad je u pitanju neki drugi faktor pored ljudskog, oni bi mi davali i obezbjeđivali sve kako bi mi pokazali da sam ja neko poseban. Bila sam im potrebna. Davali su mi ne samo fizičko zadovoljstvo, nego i neke emocionalne i duhovne aplikacije koje su željeli da učinim."
Barbara ju je pitala: "A šta sada, Marija? Kako sada gledaš na te doživljaje kad su oni iza tebe?"
"Poslije tih događaja oslobodila sam se lanaca njihove kontrole - to je bila jedna stupica da nas kontrolišu i da manipulišu naše misli u njihovu korist. Taj ego. Oni koriste ego - u smislu da nas navedu da se osjećamo posebno kao njihovi specijalni predstavnici, emisari tih vanzemaljaca. Mi imamo sva ta lijepa božanstva iza naših leđa koja samo čekaju na poziv. I oni će nas snabdjeti sa svime što nam je potrebno uz veoma malo zauzvrat. Na primjer, oni su bili preuzeli moj um. Oni su uzeli moj um u zamijenu za izlječenje artritisa. To je bila jedna veoma podmukla zamijena, zato što sam se nakon nje veoma razbolila, emocionalno sam se razbolila."
"Nakon otmice i automatskog pisanja, imala sam informacije koje niko drugi nije imao i kojih nije bilo čak ni u knjigama. Kasnije sam ih mogla potvrditi uz pomoć nekih drevnih spisa - i tu je moj ego narastao veoma veliki!"
Barbara je pitala Mariju: "Ko su bili pripadnici te grupe koja je bila u telepatskoj vezi s tobom?"
"Da, ta komunikacija je bila povezana s otmicama," odgovorila je Marija. "Oni koriste ljudski izgled ili projekciju u interakciji s nama jer kad bi mi vidjeli njihov pravi izgled, to bi nam zadalo noćne more! Kad god je s njih spadala fasada ljudskog lica, oni bi dobijali reptilski izgled - sličan onima iz TV serije Babylon 5.
Na primjer, jednom prilikom kad sam bila sama i postala svjesna fizičke interferencije samnom, mogla sam krajičkom oka vidjeti dva reptilijanska stražara i jednu lijepu plavu ljudsku individuu koja je pokušala imati seksualni odnos samnom. Onda, kad sam mu rekla da to nije njegov pravi izgled, ta njegova slika kao da se zatalasala, pa raspršila, nakon čega je ostala stvarna slika jednog reptilskog bića.
Oni igraju na naš ego, što je OK, osim u slučaju ljudi sa slabim samopouzdanjem. Ili u slučaju onih koji koriste droge i alkohol, te se tako naširoko otvaraju za manipulaciju.
Barbara je dodala, "takođe i one žene koje čeznu za nečijom ljubavlju".
"Tačno", odgovorila je Marija. "Oni će koristiti to oružje protiv njih. Oni te mogu navesti da se osjećaš kao istinska princeza iz starih vremena; kojoj se svi dive i klanjaju, koju svi obožavaju. Nakon toga dolazi do jednog strmoglavog obrušavanja i udara u dno, traumatski doživljaj. Kao kad neka prelijepa vazna padne na pod i razbije se na hiljade parčića."
IZVOR TEKSTA
06. 11. 2012.
Postoji li rješenje vanzemaljskih ( reptilskih) otmica?
Dr. Karla Turner i Barbara Bartolich.
One su svoj život i rad - posvetile istraživanju vanzemaljskih otmica. Obje su pionirski govorile o istini, koja je mnogima, još samo daleka znanstvena fantastika. Na žalost – obje su mrtve, a nisu umrle od starosti!
Karla Turner, u potragu za odgovorima krenula je, da bi sebi objasnila događanja vezana uz otmice u vlastitoj obitelji!
Njezino osobno istraživanje, rezultiralo je prijateljstvom s Barbarom, te je osobna potraga ovih žena, koja je uključivala rad s regresivnom hipnozom (Karla je taj rad učila od Barbare), postala objema posao.
Prvenstveno su radile s ljudima iz okoline, a uskoro otkrivajući kroz rad s ljudima da se ta događanja, ne svode samo na rijetke pojedince, rad je postajao odgovorniji i zahtijevao njihov puni angažman i vrijeme.
Taj njihov trud, postao je vrijedan «trag» za sve nas koji danas nastavljamo s istraživanjem, tamo gdje su one zastale. Da nisu spriječene – danas bi možda ova tema bila još prisutnija u javnosti!
Dosezi njihova rada su značajni, jer su ustanovile da su otmice (abdukcije), nešto što se može nazvati gotovo pa «nasljedno» događanje. Što znači da ako ste vi otimani, po svoj su prilici to bili vaši roditelji, bake ili djedovi, a i vaša djeca! Istovremeno, koristile su hipnozu kao tehniku, iako je ista tada već bila na «udaru» i smatrana u svakom slučaju - upitnom tehnikom, za dobivanje ikakvih smislenih odgovora!
Nije ih to omelo, već su nastavile i objasnile da kako postoje loši hipnotizeri, tako postoje i dobri, što u konačnici ovisi o samom čovjeku, ne važno kojim se poslom bavio.
Ono što nisu rekle, ali je tako – činjenica je, da ako hipnotizer ne zna što je sve moguće pronaći – to neće ni «tražiti» niti će znati u što gledati!
Svakako, najvrijedniji doseg njihova rada, je otkrivanje postojanja lažnog sjećanja ili «paravan memorije».
U radu s otetima ovo je ključan trenutak i određuje cijeli tok rada i njegovu uspješnost! Ako se ne «uzme u obzir» ta mogućnost – da je neko sjećanje lažno - ova se oblast uopće ne može istraživati.
Radi se o tome da se osoba regresira po nivoima dubine, rastačući prvi (ako se učini «sumnjivim) dolazeći do drugog, trećeg ili desetog – točnije do stvarnog događanja i stvarnog sjećanja. Takvo otkriće dokazalo je, da oni koji vrše otmice vrlo vješto prikrivaju to što rade. Broj ovih nivoa je individualan i ovisi o mnoštvu drugih stvari.
Priče koje su im pričale sesije s klijentima, otkrivale su da se ta bića znaju pretvarati, mijenjati oblike, lagati, a sve to zajedno, iznjedrilo je sliku o programima kojima smo podvrgnuti i u ovom svijesnom stanju!
Karla je bila uvjerena, da nije stvar u tome da ta bića mijenjaju oblik, već da mijenjaju našu percepciju. Što je točno, a pogtoovo ako se u obzir uzme djelovanje i svrha implantiranja.
Istovremeno, ove su žene prve spominjale i kloniranje/kopiranje tijela – što su i obradile u knjizi «Anđeoska maskarada». U njoj se opisuje život Teda Reica (koautora iste knjige), kojem je prilikom jedne otmice u njegovom djetinjstvu i pokazano njegovo klonirano tijelo.
Kao i drugi istraživači u to doba – shvatile su da oni mogu ubiti naše originalno tijelo i našu dušu premjestiti u novo – klonirano i vratiti nas natrag, u ovaj svijet i život koji nastavljamo dalje živjeti.
Ovime su shvatile i sam čin rada s Dušama!
Naša su, pak originalna tijela, vrlo hranjiva za njih, a sve to zajedno podržava tezu da se oni hrane našom energijom. Nakon nekoliko godina, mogu ponovno napraviti zamijenu i ponovno se nahraniti novim tijelom, koje je unutar sebe već apsorbiralo našu emocionalnu energiju.
Nadalje, obzirom da su shvatile da se bića koja nam to rade – hrane našom energijom, izmještaju Duše, te su otete – kao žrtve, proučavajući njihovo ponašanje, smatrale često i vrlo programiranima. Toliko, da se neki oteti specifično ponašaju, točnije da su skloni ekscesnim situacijama, objašnjavajući to time, da se na taj način tijela (namjerno) brže pune emocionalnom energijom.
Isto su tako rekle, kako je sasvim moguće, da su neki od političkih vođa – kontrolirani od strane otimača putem implantata. Kao i da tijela političara mogu služiti za gnijezdo i bivanje u njima!
Ovakve stvari sigurno ih nisu održale nevidljivima, kako za vanzemaljce, tako i za ljude koji im služe, a koji nas okružuju ili nama vladaju. A svakako i utiču na naše živote, u raznim i ponekad vrlo neobičnim segmentima!
Nadalje, progovorile su o podezemnim bazama, o otetoj djeci, o seksualnom zlostavljanju i silovanjima, o likovima koji se predstavljaju da su Isus, papa, anđeli, mrtva rodbina, o bolnim medicinskim zahvatima koji se vrše nad otimanima.
Iako nisu isključile postojanje dobrih vanzemaljaca (Karla), shvatile su da je riječ o događanju koje je po čovjeka užasno! A svakako, nema niti malo veze s duhovnošću ili lekcijama, koje ponekad pokret New age religije, želi ugurati u ovu priču. Ili dobrim vanzemaljcima koji pomažu čovjeku.
Kroz rad sam shvatila da u nekim slučajevima – sami vanzemaljci uspiju programirati otete na način, da isti pomisle kako su Odabrani i Izabrani za velika djela, misije i zadatke. O tome svjedoče mnogi s kojima su radile i njih dvije. Obzirom na «paravan memoriju» – takav čovjek se ne sjeća otmice, ali u svom svakodnevnom životu, može čak i raditi «na rasvjetljavanju» ovakvog događanja, s velikim elanom – jer ima misiju – no, uvjeren kako je riječ o pozitivnim kontaktima! Primjer za to, svakako bi u današnje vrijeme bila Galaktička federacija i njezini glasnici!
U ovim slučajevima, gdje su ljudi programirani ulogom Spasitelja, usudim se reći da je velika mogućnost, da je riječ o onim ljudima, koje vanzemaljci smatraju «opasnijima», pa ih dodatno obrađuju!
Slikovitije - riječ je o trenutku kad znatiželjna ovca uporno dolazi do ograde i ne smeta joj što je trese struja, ona i dalje gura, ne samo prednje nego i stražnje noge, ne bi li izašla i vidjela ima li čega izvan obora! Takvu ovcu zaposle kao vođu stada! Pa više ne gleda ka ogradi, već svoj pogleda usmjerava unatrag i raspršuje ga po drugim ovcama.
Takvi će ljudi, iako i sami žrtve, egzistirati s ulogom jakog, hrabrog i vrlo žustrog borca! Na žalost, mislit će da im je to dužnost, da imaju misiju i da su drugačiji od drugih ljudi. To će se odvijati na jednom podsvijesnom nivou – koji će pak u stvarnosti od njih činiti ponekad i «čovjeka s ogromnim egom». Sebe neće moći vijdeti "žrtvom" - već će biti na određeni način počašćeni.
Iz dosadašnjeg iskustva, često se iza te riječi – «ego» – krije implantiranje s ovom svrhom. Pa bi «ego» u takvim slučajevima bio jedan komplet implantata, doduše specijalan, nešto rijeđe verzije, individulano «baždaren».
Većina takvih ljudi, podržava i ideju da postoje dobri vanzemaljci! Oni znaju da postoje i «zli» - protiv kojih će glasno govoriti i boriti se - ali eto – postoje i oni dobri, koji samo što nisu stigli i oslobodili nas zauvijek.
Barbara Bartolich
Barbara, iako nije napisala niti jednu knjigu, tokom svog je života (zajedno s Karlom) surađivala i s drugim istraživačima ovih fenomena, te je kroz njihove knjige i «pisala». Prije smrti – govoreći o ovom problemu, jasno je izrekla mišljenje da misli kako je sve «u čemu» živimo pod kontrolom vanzemaljaca - reptila!
Isto je tako, vrlo jasno dala do znanja da smatra, da oni ne pomiču samo crne figure na ovoj našoj šahovskoj ploči života – već i bijele! Ova izjava je toliko sveobuhvatna, ako se primjeni na poimanje našega svijeta - da je istovremeno i stravična.
Bila je uvjerena, da su upravo vanzemaljci odgovorni i za smrt Karle, koja je umrla od raka.
Okolnosti pak njezine smrti i više su nego čudne. Nakon saobraćajne nesreće u kojoj je izgubila supruga, nije se nikada u potpunosti oporavila i umrla je svega godinu dana nakon toga od moždanog udara!
Interesantno je, da je u to doba u pripremi bila nova knjiga, u suradnji s glavnim junakom Karline knjige, Tedom Riceom. Ona – po svemu sudeći neće biti nikada objavljena. Po dostupnim informacijama, Tedu ne pada na pamet dalje o tome govoriti. O sumnjivim smrtima nekih drugih ljudi, uključenih u ova istraživanja je dosta i sama govorila.
Ovakvo stanje, možda opisuje i pomoć one dobre strane – jer otvara se samo jedno pitanje – gdje su bili za Karlu, Barabaru, za sve te ljude koji umiru u neobičnim okolnostima kada dotaknu ovakve teme? U konačnici – ne samo za njih – već za čovječanstvo? Netko će sada reći – ti dobri su tako «visoko» i odgovaraju Zakonima Svemira – ne smiju se uplitati! Možda to i je tako, samo se opet možemo zapitati – šta su uopće Zakoni i tko ih je ustoličio!
Više o Karli (umrla 10.01.1996) i Barbari (umrla u listopadu 2010.), kao i knjige «Oteti» i «Anđeoska maskarada»:
http://www.galaksija.com/karlaturner.htm
http://www.galaksija.com/metafizika/b_bartholic.htm
http://www.galaksija.com/metafizika/oteti/oteti_sadrzaj.htm
http://www.galaksija.com/literatura/andjeoska_maskarada.pdf
Sljedeći čovjek, koji je tokom posljednjih 20 godina rada, koristeći za istraživanje regresivnu hipnozu, ponudio riješenje vezano uz vanzemaljske otmice, je - dr. Corrado Malanga iz Italije.
Dr. Corrado Malanga
Ovaj se čovjek usudio istražiti nešto više o demonima, vanzemaljcima, a posebice i o tome gdje su ti dobri pomagači, ali i tko je Bog!
Osmislio je jedan izvrstan način rada u hipnozi, s vanzemaljskim entitetima i tokom godina i tisuća otetih s kojima je radio – njegov je model nazvan SIMBAD – pomogao mnogima.
Kako sam rad s otetima može biti vrlo traumatičan, ovakav način rada metodom Simbad – pokazao se kao vrlo «nježan» i svrsishodan! Ljudi su unutar njega – bez problema mogli, ne samo suočiti se s «napadačima», već micati sa sebe implantate, te izdavati zabrane da im se to više ne radi.
Sama metoda, svakako je produkt Malange kao izvrsnog hipnoterapeuta, a obzirom da mu je fokus rada bio na vanzemaljskim otmicama – njegov je rad zasigurno isto toliko revolucionaran kao i Karlina i Barbarina otkrića o «paravan memoriji».
Uz Simbad – Malanga je dalje razvijao metode koje nisu više bile samo rad u hipnozi, te je počeo koristiti i metode rada iz NLP-a, što osobno iz više razloga ne koristim.
U određenom trenu, Malanaga je napisao i «Genezu», kroz koju je tron na kojem sjedi Bog, prilično uzdrmao, a istovremeno dao neke nove smjernice i mogućnosti, koje su se u radu i razlikovanju vanzemaljaca – pokazale i više nego interesantnima i vrlo značajnima.
Do svega što danas postoji kao njegove «metode», došao je «iskustveno», što znači da je riječ o «činjenicama» koje su iznikle iz tisuća sesija s ljudima koji su bili oteti – a njihova su svjedočanstva ista.
Osim što je svoj rad nesebično objavio, veliki doseg Malangina rada, povrh Simbad «metode» je u objašnjavanju vrsta vanzemaljaca, kao i vrsta raznih implantata, te njihove interakcije s nama ljudima.
Zbog svega ovoga, Malanga je bio često vrlo grubo napadan, a trenutno slijep – osobno ne radi više s ljudima (osim u iznimnim slučajevima), uspio je tokom godina, ne samo popularizirati ovu tematiku, već i svoje znanje prenijeti onima koji danas rade dalje, kao i svima nama, koji sve te informacije koristimo u svom radu.
Ono što Malangu, svakako izdvaja od svih ostalih, je rad s nečime što nazivamo Duša, Duh i Um! Komponente koje mi kao kao čovjek uz Ličnost (što rođenjem ovdje jesmo) imamo.
Iako će psiholozi reći da je to klasično razdjeljivanje, unutar neke hipnoanalitičke sesije, u ovom slučaju – to je znatno više i okosnica je njegova rada! On ne priča o Umu koji je mozak – ne, on priča o Umu koji je svijestan i nema veze s mozgom. Ovakav rad, doveo je do toga da danas znamo, da je upravo Duša ono što od nas žele vanzemaljci! Jer je besmrtna – a oni su smrtni! I mi smo njihov opstanak!
Svakom vjerniku će biti lako povjerovati u to, ako zna da postoje slučajevi opsjednuća, međutim, problem je što u religijskom kontekstu ta opsjednuća promatramo kao rijetkost – a Malanga je svojim radom taj postotak znatno povećao, kao što je i demone, demistificirao i progovorio o vanzemaljcima! Ovo se ne sviđa onima koji nikako, jednog prosječnog demona ne mogu izjednačiti s vanzemaljcem – s čim se zasigurno ne bi složio niti jedan oteti s kojim sam radila! A ne bih niti ja osobno!
Dodatno, sigurno je svojim «neprijateljima» dao dodatnog povoda za napad, kada je rekao da nemaju svi ljudi Dušu! Ili kada je rekao da danas svega 25% populacije ima Dušu! Ili da nas kloniraju, ili da nam kopiraju Duše, ili da nas jednostavno naseljavaju!
Ali, ne invazijom prostora u kojem živimo – ne – oni nas doslovno naseljavaju iznutra! O tome govori Malanga, o tome su pisale, Karla i Barbara!
Sve što je istražio Malanga, ako se promatra na širi način i poveže, s do sada poznatim dijelovima raznih «zavjera» – ali i djelima raznih istraživača «alternativne» povijesti (naravno – onih napadanih!), dobiva se priča koju se jednostavno, ne može samo tako odbaciti! A kada se njegov rad i primjeni u praksi – onda on postaje još jedan korak do rješenja!
Karla, Barbara i Malanga govore o istome!
O otmicama vanzemaljaca, o otmicama u kojima sudjeluje vojska, o kontroli i zarobljavanju naših Duša.
Malanga uopće ne sumnja, da dobri vanzemaljci ne postoje, kao što ne sumnja ni da su anđeli moguće – demoni, a demoni - moguće vanzemaljci!
Napisao je o tome i knjigu «Alieni o Demoni», a trenutno jedino što želi, je dijeliti ove informacije do što većeg broja ljudi, jer vjeruje kako živimo «rat za naše Duše».
http://galaksija.com/literatura/malanga_transkript_predavanja.pdf
Eve Lorgen
Ovdje bih svakako spomenula još jednu autoricu – Eve Lorgen! Eva je autorica knjige «The Love Bite» u kojoj progovara o utjecajima vanzemaljaca na naše ljubavne veze. O tome nešto više ovdje:
http://www.galaksija.com/metafizika/amorovastrijela.htm
Uz pisanje knjiga, (nedavno je izdala i drugu: « The Drak Side of Cupid») Eve se bavi istraživanjem vanzemaljskih otmica, radi s hipnozom, koristeći u radu sve informacije do kojih su došli svi do sada navedeni.
Evin rad smatram vrlo važnim, jer općenito – nisu otmice jedino djelovanje koje nad nama provode vanzemaljci. One su samo jedan dio – drugi se odnosi na paralelno djelovanje programa kojima smo izloženi (u koje konačno ljudi vjeruju), a koji unutar sebe sadrže, upravo naše poimanje/percepciju veza nas, s ljudima koji nas okružuju. Eve je težište o kojem piše, usmjerila na ljubavne veze između muškaraca i žena, a ja mislim da je priča još detaljnija – točnije – mogli bi se zapitati, ne samo o "romantičnim" vezama, već i rodbinsko/obiteljskim u kojima se često pitamo kroz događanja: a što sad ljubav ima s tim! No, o tome uskoro.
Ovo je bio kratki opis djela i rada ljudi, koji su mene - na samome početku odredili. Na početku, u kojem sam bila, samo još jedan broj u moru otetih – onom moru u kojem uglavnom mislite, gdje sam to bila noćas, šta li sam to radila, onom u kojem se lagano utapate misleći kako, nešto s vama, zasigurno nije kako treba!
Prve sam odgovore od njih dobivala, a prve korake u radu, svakako mi je olakšao još jedan autor, dr. William Baldwin, autor knjige: « CE-VI» ili «Bliski susreti opsjedačke vrste».
Dr. William C.Baldwin
On je osim pisanja, radio i s klijentima, regresivnom hipnozom. U radu mu je pomagala supruga Dorothy, koja je zajedno s klijentom, ulazila u stanje hipnoze te su na taj način «surađivali» u radu, što im je isti znantno olakšalo.
Uglavnom su veliki doseg napravili u polju rada s demonskim nakačenjima, kao i onime što nazivamo prizemljene duše, misaone forme, fragmentacije...
Posebnost njihova rada bila je u tome, da su svaki entitet – rehabilitirali! To znači da su svakog primjerice demona, doveli do toga da unutar sebe ugleda svijetlo i osvijesti svoju Bit! Što znači, ništa nisu «uništavali», već su isti uz pomoć Svijetla i Arhanđela Mihaela – slali kući u Svijetlo. Uskoro su primjetili da neki entiteti imaju vanzemaljsko porijeklo! O tim i takvim slučajevima – napisao je i knjigu koju dajem u nastavku.
Osobno, radila sam metodom Baldwina, koja mi se u samom početku, a svakako zbog određenih programa koje je Baldwin podržavao (religijskih) – a sama ih smatram baš time – programima! – nije učinila dostatnom! Istovremeno, Baldwin nije uzimao u obzir «paravan memoriju», pa je i taj dio ostajao upitan.
No, to ne mijenja činjenicu, da je u svojim «tehnikama» rada s ljudima u hipnozi, dao neke detekcijske smjernice koje su izvrsne i koristim ih još i danas. Isključivost nikada nije mudra, a svaka informacija može biti važna! Pa tako i sve što je ovaj čovjek ostavio za sobom (umro je od raka, a s rakom se «bori» i njegova supruga), spada u iskustvene iz kojih se može mnogo naučiti! Između ostaloga, tko zna do čega bi još došao da je poživio! Ili do čega je možda došao, ali nije to zapisao.
Ovdje možete pročitati prevedenu knjigu koju sam spomenula:
http://galaksija.info/forum/viewtopic.php?f=5&t=3281
http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/o-utjecaju-na-covjeka/47-postoji-li-rjesenje-vanzemaljskih-otmica
One su svoj život i rad - posvetile istraživanju vanzemaljskih otmica. Obje su pionirski govorile o istini, koja je mnogima, još samo daleka znanstvena fantastika. Na žalost – obje su mrtve, a nisu umrle od starosti!
Karla Turner, u potragu za odgovorima krenula je, da bi sebi objasnila događanja vezana uz otmice u vlastitoj obitelji!
Njezino osobno istraživanje, rezultiralo je prijateljstvom s Barbarom, te je osobna potraga ovih žena, koja je uključivala rad s regresivnom hipnozom (Karla je taj rad učila od Barbare), postala objema posao.
Prvenstveno su radile s ljudima iz okoline, a uskoro otkrivajući kroz rad s ljudima da se ta događanja, ne svode samo na rijetke pojedince, rad je postajao odgovorniji i zahtijevao njihov puni angažman i vrijeme.
Taj njihov trud, postao je vrijedan «trag» za sve nas koji danas nastavljamo s istraživanjem, tamo gdje su one zastale. Da nisu spriječene – danas bi možda ova tema bila još prisutnija u javnosti!
Dosezi njihova rada su značajni, jer su ustanovile da su otmice (abdukcije), nešto što se može nazvati gotovo pa «nasljedno» događanje. Što znači da ako ste vi otimani, po svoj su prilici to bili vaši roditelji, bake ili djedovi, a i vaša djeca! Istovremeno, koristile su hipnozu kao tehniku, iako je ista tada već bila na «udaru» i smatrana u svakom slučaju - upitnom tehnikom, za dobivanje ikakvih smislenih odgovora!
Nije ih to omelo, već su nastavile i objasnile da kako postoje loši hipnotizeri, tako postoje i dobri, što u konačnici ovisi o samom čovjeku, ne važno kojim se poslom bavio.
Ono što nisu rekle, ali je tako – činjenica je, da ako hipnotizer ne zna što je sve moguće pronaći – to neće ni «tražiti» niti će znati u što gledati!
Svakako, najvrijedniji doseg njihova rada, je otkrivanje postojanja lažnog sjećanja ili «paravan memorije».
U radu s otetima ovo je ključan trenutak i određuje cijeli tok rada i njegovu uspješnost! Ako se ne «uzme u obzir» ta mogućnost – da je neko sjećanje lažno - ova se oblast uopće ne može istraživati.
Radi se o tome da se osoba regresira po nivoima dubine, rastačući prvi (ako se učini «sumnjivim) dolazeći do drugog, trećeg ili desetog – točnije do stvarnog događanja i stvarnog sjećanja. Takvo otkriće dokazalo je, da oni koji vrše otmice vrlo vješto prikrivaju to što rade. Broj ovih nivoa je individualan i ovisi o mnoštvu drugih stvari.
Priče koje su im pričale sesije s klijentima, otkrivale su da se ta bića znaju pretvarati, mijenjati oblike, lagati, a sve to zajedno, iznjedrilo je sliku o programima kojima smo podvrgnuti i u ovom svijesnom stanju!
Karla je bila uvjerena, da nije stvar u tome da ta bića mijenjaju oblik, već da mijenjaju našu percepciju. Što je točno, a pogtoovo ako se u obzir uzme djelovanje i svrha implantiranja.
Istovremeno, ove su žene prve spominjale i kloniranje/kopiranje tijela – što su i obradile u knjizi «Anđeoska maskarada». U njoj se opisuje život Teda Reica (koautora iste knjige), kojem je prilikom jedne otmice u njegovom djetinjstvu i pokazano njegovo klonirano tijelo.
Kao i drugi istraživači u to doba – shvatile su da oni mogu ubiti naše originalno tijelo i našu dušu premjestiti u novo – klonirano i vratiti nas natrag, u ovaj svijet i život koji nastavljamo dalje živjeti.
Ovime su shvatile i sam čin rada s Dušama!
Naša su, pak originalna tijela, vrlo hranjiva za njih, a sve to zajedno podržava tezu da se oni hrane našom energijom. Nakon nekoliko godina, mogu ponovno napraviti zamijenu i ponovno se nahraniti novim tijelom, koje je unutar sebe već apsorbiralo našu emocionalnu energiju.
Nadalje, obzirom da su shvatile da se bića koja nam to rade – hrane našom energijom, izmještaju Duše, te su otete – kao žrtve, proučavajući njihovo ponašanje, smatrale često i vrlo programiranima. Toliko, da se neki oteti specifično ponašaju, točnije da su skloni ekscesnim situacijama, objašnjavajući to time, da se na taj način tijela (namjerno) brže pune emocionalnom energijom.
Isto su tako rekle, kako je sasvim moguće, da su neki od političkih vođa – kontrolirani od strane otimača putem implantata. Kao i da tijela političara mogu služiti za gnijezdo i bivanje u njima!
Ovakve stvari sigurno ih nisu održale nevidljivima, kako za vanzemaljce, tako i za ljude koji im služe, a koji nas okružuju ili nama vladaju. A svakako i utiču na naše živote, u raznim i ponekad vrlo neobičnim segmentima!
Nadalje, progovorile su o podezemnim bazama, o otetoj djeci, o seksualnom zlostavljanju i silovanjima, o likovima koji se predstavljaju da su Isus, papa, anđeli, mrtva rodbina, o bolnim medicinskim zahvatima koji se vrše nad otimanima.
Iako nisu isključile postojanje dobrih vanzemaljaca (Karla), shvatile su da je riječ o događanju koje je po čovjeka užasno! A svakako, nema niti malo veze s duhovnošću ili lekcijama, koje ponekad pokret New age religije, želi ugurati u ovu priču. Ili dobrim vanzemaljcima koji pomažu čovjeku.
Kroz rad sam shvatila da u nekim slučajevima – sami vanzemaljci uspiju programirati otete na način, da isti pomisle kako su Odabrani i Izabrani za velika djela, misije i zadatke. O tome svjedoče mnogi s kojima su radile i njih dvije. Obzirom na «paravan memoriju» – takav čovjek se ne sjeća otmice, ali u svom svakodnevnom životu, može čak i raditi «na rasvjetljavanju» ovakvog događanja, s velikim elanom – jer ima misiju – no, uvjeren kako je riječ o pozitivnim kontaktima! Primjer za to, svakako bi u današnje vrijeme bila Galaktička federacija i njezini glasnici!
U ovim slučajevima, gdje su ljudi programirani ulogom Spasitelja, usudim se reći da je velika mogućnost, da je riječ o onim ljudima, koje vanzemaljci smatraju «opasnijima», pa ih dodatno obrađuju!
Slikovitije - riječ je o trenutku kad znatiželjna ovca uporno dolazi do ograde i ne smeta joj što je trese struja, ona i dalje gura, ne samo prednje nego i stražnje noge, ne bi li izašla i vidjela ima li čega izvan obora! Takvu ovcu zaposle kao vođu stada! Pa više ne gleda ka ogradi, već svoj pogleda usmjerava unatrag i raspršuje ga po drugim ovcama.
Takvi će ljudi, iako i sami žrtve, egzistirati s ulogom jakog, hrabrog i vrlo žustrog borca! Na žalost, mislit će da im je to dužnost, da imaju misiju i da su drugačiji od drugih ljudi. To će se odvijati na jednom podsvijesnom nivou – koji će pak u stvarnosti od njih činiti ponekad i «čovjeka s ogromnim egom». Sebe neće moći vijdeti "žrtvom" - već će biti na određeni način počašćeni.
Iz dosadašnjeg iskustva, često se iza te riječi – «ego» – krije implantiranje s ovom svrhom. Pa bi «ego» u takvim slučajevima bio jedan komplet implantata, doduše specijalan, nešto rijeđe verzije, individulano «baždaren».
Većina takvih ljudi, podržava i ideju da postoje dobri vanzemaljci! Oni znaju da postoje i «zli» - protiv kojih će glasno govoriti i boriti se - ali eto – postoje i oni dobri, koji samo što nisu stigli i oslobodili nas zauvijek.
Barbara Bartolich
Barbara, iako nije napisala niti jednu knjigu, tokom svog je života (zajedno s Karlom) surađivala i s drugim istraživačima ovih fenomena, te je kroz njihove knjige i «pisala». Prije smrti – govoreći o ovom problemu, jasno je izrekla mišljenje da misli kako je sve «u čemu» živimo pod kontrolom vanzemaljaca - reptila!
Isto je tako, vrlo jasno dala do znanja da smatra, da oni ne pomiču samo crne figure na ovoj našoj šahovskoj ploči života – već i bijele! Ova izjava je toliko sveobuhvatna, ako se primjeni na poimanje našega svijeta - da je istovremeno i stravična.
Bila je uvjerena, da su upravo vanzemaljci odgovorni i za smrt Karle, koja je umrla od raka.
Okolnosti pak njezine smrti i više su nego čudne. Nakon saobraćajne nesreće u kojoj je izgubila supruga, nije se nikada u potpunosti oporavila i umrla je svega godinu dana nakon toga od moždanog udara!
Interesantno je, da je u to doba u pripremi bila nova knjiga, u suradnji s glavnim junakom Karline knjige, Tedom Riceom. Ona – po svemu sudeći neće biti nikada objavljena. Po dostupnim informacijama, Tedu ne pada na pamet dalje o tome govoriti. O sumnjivim smrtima nekih drugih ljudi, uključenih u ova istraživanja je dosta i sama govorila.
Ovakvo stanje, možda opisuje i pomoć one dobre strane – jer otvara se samo jedno pitanje – gdje su bili za Karlu, Barabaru, za sve te ljude koji umiru u neobičnim okolnostima kada dotaknu ovakve teme? U konačnici – ne samo za njih – već za čovječanstvo? Netko će sada reći – ti dobri su tako «visoko» i odgovaraju Zakonima Svemira – ne smiju se uplitati! Možda to i je tako, samo se opet možemo zapitati – šta su uopće Zakoni i tko ih je ustoličio!
Više o Karli (umrla 10.01.1996) i Barbari (umrla u listopadu 2010.), kao i knjige «Oteti» i «Anđeoska maskarada»:
http://www.galaksija.com/karlaturner.htm
http://www.galaksija.com/metafizika/b_bartholic.htm
http://www.galaksija.com/metafizika/oteti/oteti_sadrzaj.htm
http://www.galaksija.com/literatura/andjeoska_maskarada.pdf
Sljedeći čovjek, koji je tokom posljednjih 20 godina rada, koristeći za istraživanje regresivnu hipnozu, ponudio riješenje vezano uz vanzemaljske otmice, je - dr. Corrado Malanga iz Italije.
Dr. Corrado Malanga
Ovaj se čovjek usudio istražiti nešto više o demonima, vanzemaljcima, a posebice i o tome gdje su ti dobri pomagači, ali i tko je Bog!
Osmislio je jedan izvrstan način rada u hipnozi, s vanzemaljskim entitetima i tokom godina i tisuća otetih s kojima je radio – njegov je model nazvan SIMBAD – pomogao mnogima.
Kako sam rad s otetima može biti vrlo traumatičan, ovakav način rada metodom Simbad – pokazao se kao vrlo «nježan» i svrsishodan! Ljudi su unutar njega – bez problema mogli, ne samo suočiti se s «napadačima», već micati sa sebe implantate, te izdavati zabrane da im se to više ne radi.
Sama metoda, svakako je produkt Malange kao izvrsnog hipnoterapeuta, a obzirom da mu je fokus rada bio na vanzemaljskim otmicama – njegov je rad zasigurno isto toliko revolucionaran kao i Karlina i Barbarina otkrića o «paravan memoriji».
Uz Simbad – Malanga je dalje razvijao metode koje nisu više bile samo rad u hipnozi, te je počeo koristiti i metode rada iz NLP-a, što osobno iz više razloga ne koristim.
U određenom trenu, Malanaga je napisao i «Genezu», kroz koju je tron na kojem sjedi Bog, prilično uzdrmao, a istovremeno dao neke nove smjernice i mogućnosti, koje su se u radu i razlikovanju vanzemaljaca – pokazale i više nego interesantnima i vrlo značajnima.
Do svega što danas postoji kao njegove «metode», došao je «iskustveno», što znači da je riječ o «činjenicama» koje su iznikle iz tisuća sesija s ljudima koji su bili oteti – a njihova su svjedočanstva ista.
Osim što je svoj rad nesebično objavio, veliki doseg Malangina rada, povrh Simbad «metode» je u objašnjavanju vrsta vanzemaljaca, kao i vrsta raznih implantata, te njihove interakcije s nama ljudima.
Zbog svega ovoga, Malanga je bio često vrlo grubo napadan, a trenutno slijep – osobno ne radi više s ljudima (osim u iznimnim slučajevima), uspio je tokom godina, ne samo popularizirati ovu tematiku, već i svoje znanje prenijeti onima koji danas rade dalje, kao i svima nama, koji sve te informacije koristimo u svom radu.
Ono što Malangu, svakako izdvaja od svih ostalih, je rad s nečime što nazivamo Duša, Duh i Um! Komponente koje mi kao kao čovjek uz Ličnost (što rođenjem ovdje jesmo) imamo.
Iako će psiholozi reći da je to klasično razdjeljivanje, unutar neke hipnoanalitičke sesije, u ovom slučaju – to je znatno više i okosnica je njegova rada! On ne priča o Umu koji je mozak – ne, on priča o Umu koji je svijestan i nema veze s mozgom. Ovakav rad, doveo je do toga da danas znamo, da je upravo Duša ono što od nas žele vanzemaljci! Jer je besmrtna – a oni su smrtni! I mi smo njihov opstanak!
Svakom vjerniku će biti lako povjerovati u to, ako zna da postoje slučajevi opsjednuća, međutim, problem je što u religijskom kontekstu ta opsjednuća promatramo kao rijetkost – a Malanga je svojim radom taj postotak znatno povećao, kao što je i demone, demistificirao i progovorio o vanzemaljcima! Ovo se ne sviđa onima koji nikako, jednog prosječnog demona ne mogu izjednačiti s vanzemaljcem – s čim se zasigurno ne bi složio niti jedan oteti s kojim sam radila! A ne bih niti ja osobno!
Dodatno, sigurno je svojim «neprijateljima» dao dodatnog povoda za napad, kada je rekao da nemaju svi ljudi Dušu! Ili kada je rekao da danas svega 25% populacije ima Dušu! Ili da nas kloniraju, ili da nam kopiraju Duše, ili da nas jednostavno naseljavaju!
Ali, ne invazijom prostora u kojem živimo – ne – oni nas doslovno naseljavaju iznutra! O tome govori Malanga, o tome su pisale, Karla i Barbara!
Sve što je istražio Malanga, ako se promatra na širi način i poveže, s do sada poznatim dijelovima raznih «zavjera» – ali i djelima raznih istraživača «alternativne» povijesti (naravno – onih napadanih!), dobiva se priča koju se jednostavno, ne može samo tako odbaciti! A kada se njegov rad i primjeni u praksi – onda on postaje još jedan korak do rješenja!
Karla, Barbara i Malanga govore o istome!
O otmicama vanzemaljaca, o otmicama u kojima sudjeluje vojska, o kontroli i zarobljavanju naših Duša.
Malanga uopće ne sumnja, da dobri vanzemaljci ne postoje, kao što ne sumnja ni da su anđeli moguće – demoni, a demoni - moguće vanzemaljci!
Napisao je o tome i knjigu «Alieni o Demoni», a trenutno jedino što želi, je dijeliti ove informacije do što većeg broja ljudi, jer vjeruje kako živimo «rat za naše Duše».
http://galaksija.com/literatura/malanga_transkript_predavanja.pdf
Eve Lorgen
Ovdje bih svakako spomenula još jednu autoricu – Eve Lorgen! Eva je autorica knjige «The Love Bite» u kojoj progovara o utjecajima vanzemaljaca na naše ljubavne veze. O tome nešto više ovdje:
http://www.galaksija.com/metafizika/amorovastrijela.htm
Uz pisanje knjiga, (nedavno je izdala i drugu: « The Drak Side of Cupid») Eve se bavi istraživanjem vanzemaljskih otmica, radi s hipnozom, koristeći u radu sve informacije do kojih su došli svi do sada navedeni.
Evin rad smatram vrlo važnim, jer općenito – nisu otmice jedino djelovanje koje nad nama provode vanzemaljci. One su samo jedan dio – drugi se odnosi na paralelno djelovanje programa kojima smo izloženi (u koje konačno ljudi vjeruju), a koji unutar sebe sadrže, upravo naše poimanje/percepciju veza nas, s ljudima koji nas okružuju. Eve je težište o kojem piše, usmjerila na ljubavne veze između muškaraca i žena, a ja mislim da je priča još detaljnija – točnije – mogli bi se zapitati, ne samo o "romantičnim" vezama, već i rodbinsko/obiteljskim u kojima se često pitamo kroz događanja: a što sad ljubav ima s tim! No, o tome uskoro.
Ovo je bio kratki opis djela i rada ljudi, koji su mene - na samome početku odredili. Na početku, u kojem sam bila, samo još jedan broj u moru otetih – onom moru u kojem uglavnom mislite, gdje sam to bila noćas, šta li sam to radila, onom u kojem se lagano utapate misleći kako, nešto s vama, zasigurno nije kako treba!
Prve sam odgovore od njih dobivala, a prve korake u radu, svakako mi je olakšao još jedan autor, dr. William Baldwin, autor knjige: « CE-VI» ili «Bliski susreti opsjedačke vrste».
Dr. William C.Baldwin
On je osim pisanja, radio i s klijentima, regresivnom hipnozom. U radu mu je pomagala supruga Dorothy, koja je zajedno s klijentom, ulazila u stanje hipnoze te su na taj način «surađivali» u radu, što im je isti znantno olakšalo.
Uglavnom su veliki doseg napravili u polju rada s demonskim nakačenjima, kao i onime što nazivamo prizemljene duše, misaone forme, fragmentacije...
Posebnost njihova rada bila je u tome, da su svaki entitet – rehabilitirali! To znači da su svakog primjerice demona, doveli do toga da unutar sebe ugleda svijetlo i osvijesti svoju Bit! Što znači, ništa nisu «uništavali», već su isti uz pomoć Svijetla i Arhanđela Mihaela – slali kući u Svijetlo. Uskoro su primjetili da neki entiteti imaju vanzemaljsko porijeklo! O tim i takvim slučajevima – napisao je i knjigu koju dajem u nastavku.
Osobno, radila sam metodom Baldwina, koja mi se u samom početku, a svakako zbog određenih programa koje je Baldwin podržavao (religijskih) – a sama ih smatram baš time – programima! – nije učinila dostatnom! Istovremeno, Baldwin nije uzimao u obzir «paravan memoriju», pa je i taj dio ostajao upitan.
No, to ne mijenja činjenicu, da je u svojim «tehnikama» rada s ljudima u hipnozi, dao neke detekcijske smjernice koje su izvrsne i koristim ih još i danas. Isključivost nikada nije mudra, a svaka informacija može biti važna! Pa tako i sve što je ovaj čovjek ostavio za sobom (umro je od raka, a s rakom se «bori» i njegova supruga), spada u iskustvene iz kojih se može mnogo naučiti! Između ostaloga, tko zna do čega bi još došao da je poživio! Ili do čega je možda došao, ali nije to zapisao.
Ovdje možete pročitati prevedenu knjigu koju sam spomenula:
http://galaksija.info/forum/viewtopic.php?f=5&t=3281
http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/o-utjecaju-na-covjeka/47-postoji-li-rjesenje-vanzemaljskih-otmica
OZNAKE, LABELS, KLJUČNE RIJEČI:
barbara bartholic,
Corrado Malanga,
karla turner,
otmice,
otmice djece,
vanzemaljci
Pretplati se na:
Postovi (Atom)