Dr. Karla Turner i Barbara Bartolich.
One su svoj život i rad - posvetile istraživanju vanzemaljskih otmica. Obje su pionirski govorile o istini, koja je mnogima, još samo daleka znanstvena fantastika. Na žalost – obje su mrtve, a nisu umrle od starosti!
Karla Turner, u potragu za odgovorima krenula je, da bi sebi objasnila događanja vezana uz otmice u vlastitoj obitelji!
Njezino osobno istraživanje, rezultiralo je prijateljstvom s Barbarom, te je osobna potraga ovih žena, koja je uključivala rad s regresivnom hipnozom (Karla je taj rad učila od Barbare), postala objema posao.
Prvenstveno su radile s ljudima iz okoline, a uskoro otkrivajući kroz rad s ljudima da se ta događanja, ne svode samo na rijetke pojedince, rad je postajao odgovorniji i zahtijevao njihov puni angažman i vrijeme.
Taj njihov trud, postao je vrijedan «trag» za sve nas koji danas nastavljamo s istraživanjem, tamo gdje su one zastale. Da nisu spriječene – danas bi možda ova tema bila još prisutnija u javnosti!
Dosezi njihova rada su značajni, jer su ustanovile da su otmice (abdukcije), nešto što se može nazvati gotovo pa «nasljedno» događanje. Što znači da ako ste vi otimani, po svoj su prilici to bili vaši roditelji, bake ili djedovi, a i vaša djeca! Istovremeno, koristile su hipnozu kao tehniku, iako je ista tada već bila na «udaru» i smatrana u svakom slučaju - upitnom tehnikom, za dobivanje ikakvih smislenih odgovora!
Nije ih to omelo, već su nastavile i objasnile da kako postoje loši hipnotizeri, tako postoje i dobri, što u konačnici ovisi o samom čovjeku, ne važno kojim se poslom bavio.
Ono što nisu rekle, ali je tako – činjenica je, da ako hipnotizer ne zna što je sve moguće pronaći – to neće ni «tražiti» niti će znati u što gledati!
Svakako, najvrijedniji doseg njihova rada, je otkrivanje postojanja lažnog sjećanja ili «paravan memorije».
U radu s otetima ovo je ključan trenutak i određuje cijeli tok rada i njegovu uspješnost! Ako se ne «uzme u obzir» ta mogućnost – da je neko sjećanje lažno - ova se oblast uopće ne može istraživati.
Radi se o tome da se osoba regresira po nivoima dubine, rastačući prvi (ako se učini «sumnjivim) dolazeći do drugog, trećeg ili desetog – točnije do stvarnog događanja i stvarnog sjećanja. Takvo otkriće dokazalo je, da oni koji vrše otmice vrlo vješto prikrivaju to što rade. Broj ovih nivoa je individualan i ovisi o mnoštvu drugih stvari.
Priče koje su im pričale sesije s klijentima, otkrivale su da se ta bića znaju pretvarati, mijenjati oblike, lagati, a sve to zajedno, iznjedrilo je sliku o programima kojima smo podvrgnuti i u ovom svijesnom stanju!
Karla je bila uvjerena, da nije stvar u tome da ta bića mijenjaju oblik, već da mijenjaju našu percepciju. Što je točno, a pogtoovo ako se u obzir uzme djelovanje i svrha implantiranja.
Istovremeno, ove su žene prve spominjale i kloniranje/kopiranje tijela – što su i obradile u knjizi «Anđeoska maskarada». U njoj se opisuje život Teda Reica (koautora iste knjige), kojem je prilikom jedne otmice u njegovom djetinjstvu i pokazano njegovo klonirano tijelo.
Kao i drugi istraživači u to doba – shvatile su da oni mogu ubiti naše originalno tijelo i našu dušu premjestiti u novo – klonirano i vratiti nas natrag, u ovaj svijet i život koji nastavljamo dalje živjeti.
Ovime su shvatile i sam čin rada s Dušama!
Naša su, pak originalna tijela, vrlo hranjiva za njih, a sve to zajedno podržava tezu da se oni hrane našom energijom. Nakon nekoliko godina, mogu ponovno napraviti zamijenu i ponovno se nahraniti novim tijelom, koje je unutar sebe već apsorbiralo našu emocionalnu energiju.
Nadalje, obzirom da su shvatile da se bića koja nam to rade – hrane našom energijom, izmještaju Duše, te su otete – kao žrtve, proučavajući njihovo ponašanje, smatrale često i vrlo programiranima. Toliko, da se neki oteti specifično ponašaju, točnije da su skloni ekscesnim situacijama, objašnjavajući to time, da se na taj način tijela (namjerno) brže pune emocionalnom energijom.
Isto su tako rekle, kako je sasvim moguće, da su neki od političkih vođa – kontrolirani od strane otimača putem implantata. Kao i da tijela političara mogu služiti za gnijezdo i bivanje u njima!
Ovakve stvari sigurno ih nisu održale nevidljivima, kako za vanzemaljce, tako i za ljude koji im služe, a koji nas okružuju ili nama vladaju. A svakako i utiču na naše živote, u raznim i ponekad vrlo neobičnim segmentima!
Nadalje, progovorile su o podezemnim bazama, o otetoj djeci, o seksualnom zlostavljanju i silovanjima, o likovima koji se predstavljaju da su Isus, papa, anđeli, mrtva rodbina, o bolnim medicinskim zahvatima koji se vrše nad otimanima.
Iako nisu isključile postojanje dobrih vanzemaljaca (Karla), shvatile su da je riječ o događanju koje je po čovjeka užasno! A svakako, nema niti malo veze s duhovnošću ili lekcijama, koje ponekad pokret New age religije, želi ugurati u ovu priču. Ili dobrim vanzemaljcima koji pomažu čovjeku.
Kroz rad sam shvatila da u nekim slučajevima – sami vanzemaljci uspiju programirati otete na način, da isti pomisle kako su Odabrani i Izabrani za velika djela, misije i zadatke. O tome svjedoče mnogi s kojima su radile i njih dvije. Obzirom na «paravan memoriju» – takav čovjek se ne sjeća otmice, ali u svom svakodnevnom životu, može čak i raditi «na rasvjetljavanju» ovakvog događanja, s velikim elanom – jer ima misiju – no, uvjeren kako je riječ o pozitivnim kontaktima! Primjer za to, svakako bi u današnje vrijeme bila Galaktička federacija i njezini glasnici!
U ovim slučajevima, gdje su ljudi programirani ulogom Spasitelja, usudim se reći da je velika mogućnost, da je riječ o onim ljudima, koje vanzemaljci smatraju «opasnijima», pa ih dodatno obrađuju!
Slikovitije - riječ je o trenutku kad znatiželjna ovca uporno dolazi do ograde i ne smeta joj što je trese struja, ona i dalje gura, ne samo prednje nego i stražnje noge, ne bi li izašla i vidjela ima li čega izvan obora! Takvu ovcu zaposle kao vođu stada! Pa više ne gleda ka ogradi, već svoj pogleda usmjerava unatrag i raspršuje ga po drugim ovcama.
Takvi će ljudi, iako i sami žrtve, egzistirati s ulogom jakog, hrabrog i vrlo žustrog borca! Na žalost, mislit će da im je to dužnost, da imaju misiju i da su drugačiji od drugih ljudi. To će se odvijati na jednom podsvijesnom nivou – koji će pak u stvarnosti od njih činiti ponekad i «čovjeka s ogromnim egom». Sebe neće moći vijdeti "žrtvom" - već će biti na određeni način počašćeni.
Iz dosadašnjeg iskustva, često se iza te riječi – «ego» – krije implantiranje s ovom svrhom. Pa bi «ego» u takvim slučajevima bio jedan komplet implantata, doduše specijalan, nešto rijeđe verzije, individulano «baždaren».
Većina takvih ljudi, podržava i ideju da postoje dobri vanzemaljci! Oni znaju da postoje i «zli» - protiv kojih će glasno govoriti i boriti se - ali eto – postoje i oni dobri, koji samo što nisu stigli i oslobodili nas zauvijek.
Barbara Bartolich
Barbara, iako nije napisala niti jednu knjigu, tokom svog je života (zajedno s Karlom) surađivala i s drugim istraživačima ovih fenomena, te je kroz njihove knjige i «pisala». Prije smrti – govoreći o ovom problemu, jasno je izrekla mišljenje da misli kako je sve «u čemu» živimo pod kontrolom vanzemaljaca - reptila!
Isto je tako, vrlo jasno dala do znanja da smatra, da oni ne pomiču samo crne figure na ovoj našoj šahovskoj ploči života – već i bijele! Ova izjava je toliko sveobuhvatna, ako se primjeni na poimanje našega svijeta - da je istovremeno i stravična.
Bila je uvjerena, da su upravo vanzemaljci odgovorni i za smrt Karle, koja je umrla od raka.
Okolnosti pak njezine smrti i više su nego čudne. Nakon saobraćajne nesreće u kojoj je izgubila supruga, nije se nikada u potpunosti oporavila i umrla je svega godinu dana nakon toga od moždanog udara!
Interesantno je, da je u to doba u pripremi bila nova knjiga, u suradnji s glavnim junakom Karline knjige, Tedom Riceom. Ona – po svemu sudeći neće biti nikada objavljena. Po dostupnim informacijama, Tedu ne pada na pamet dalje o tome govoriti. O sumnjivim smrtima nekih drugih ljudi, uključenih u ova istraživanja je dosta i sama govorila.
Ovakvo stanje, možda opisuje i pomoć one dobre strane – jer otvara se samo jedno pitanje – gdje su bili za Karlu, Barabaru, za sve te ljude koji umiru u neobičnim okolnostima kada dotaknu ovakve teme? U konačnici – ne samo za njih – već za čovječanstvo? Netko će sada reći – ti dobri su tako «visoko» i odgovaraju Zakonima Svemira – ne smiju se uplitati! Možda to i je tako, samo se opet možemo zapitati – šta su uopće Zakoni i tko ih je ustoličio!
Više o Karli (umrla 10.01.1996) i Barbari (umrla u listopadu 2010.), kao i knjige «Oteti» i «Anđeoska maskarada»:
http://www.galaksija.com/karlaturner.htm
http://www.galaksija.com/metafizika/b_bartholic.htm
http://www.galaksija.com/metafizika/oteti/oteti_sadrzaj.htm
http://www.galaksija.com/literatura/andjeoska_maskarada.pdf
Sljedeći čovjek, koji je tokom posljednjih 20 godina rada, koristeći za istraživanje regresivnu hipnozu, ponudio riješenje vezano uz vanzemaljske otmice, je - dr. Corrado Malanga iz Italije.
Dr. Corrado Malanga
Ovaj se čovjek usudio istražiti nešto više o demonima, vanzemaljcima, a posebice i o tome gdje su ti dobri pomagači, ali i tko je Bog!
Osmislio je jedan izvrstan način rada u hipnozi, s vanzemaljskim entitetima i tokom godina i tisuća otetih s kojima je radio – njegov je model nazvan SIMBAD – pomogao mnogima.
Kako sam rad s otetima može biti vrlo traumatičan, ovakav način rada metodom Simbad – pokazao se kao vrlo «nježan» i svrsishodan! Ljudi su unutar njega – bez problema mogli, ne samo suočiti se s «napadačima», već micati sa sebe implantate, te izdavati zabrane da im se to više ne radi.
Sama metoda, svakako je produkt Malange kao izvrsnog hipnoterapeuta, a obzirom da mu je fokus rada bio na vanzemaljskim otmicama – njegov je rad zasigurno isto toliko revolucionaran kao i Karlina i Barbarina otkrića o «paravan memoriji».
Uz Simbad – Malanga je dalje razvijao metode koje nisu više bile samo rad u hipnozi, te je počeo koristiti i metode rada iz NLP-a, što osobno iz više razloga ne koristim.
U određenom trenu, Malanaga je napisao i «Genezu», kroz koju je tron na kojem sjedi Bog, prilično uzdrmao, a istovremeno dao neke nove smjernice i mogućnosti, koje su se u radu i razlikovanju vanzemaljaca – pokazale i više nego interesantnima i vrlo značajnima.
Do svega što danas postoji kao njegove «metode», došao je «iskustveno», što znači da je riječ o «činjenicama» koje su iznikle iz tisuća sesija s ljudima koji su bili oteti – a njihova su svjedočanstva ista.
Osim što je svoj rad nesebično objavio, veliki doseg Malangina rada, povrh Simbad «metode» je u objašnjavanju vrsta vanzemaljaca, kao i vrsta raznih implantata, te njihove interakcije s nama ljudima.
Zbog svega ovoga, Malanga je bio često vrlo grubo napadan, a trenutno slijep – osobno ne radi više s ljudima (osim u iznimnim slučajevima), uspio je tokom godina, ne samo popularizirati ovu tematiku, već i svoje znanje prenijeti onima koji danas rade dalje, kao i svima nama, koji sve te informacije koristimo u svom radu.
Ono što Malangu, svakako izdvaja od svih ostalih, je rad s nečime što nazivamo Duša, Duh i Um! Komponente koje mi kao kao čovjek uz Ličnost (što rođenjem ovdje jesmo) imamo.
Iako će psiholozi reći da je to klasično razdjeljivanje, unutar neke hipnoanalitičke sesije, u ovom slučaju – to je znatno više i okosnica je njegova rada! On ne priča o Umu koji je mozak – ne, on priča o Umu koji je svijestan i nema veze s mozgom. Ovakav rad, doveo je do toga da danas znamo, da je upravo Duša ono što od nas žele vanzemaljci! Jer je besmrtna – a oni su smrtni! I mi smo njihov opstanak!
Svakom vjerniku će biti lako povjerovati u to, ako zna da postoje slučajevi opsjednuća, međutim, problem je što u religijskom kontekstu ta opsjednuća promatramo kao rijetkost – a Malanga je svojim radom taj postotak znatno povećao, kao što je i demone, demistificirao i progovorio o vanzemaljcima! Ovo se ne sviđa onima koji nikako, jednog prosječnog demona ne mogu izjednačiti s vanzemaljcem – s čim se zasigurno ne bi složio niti jedan oteti s kojim sam radila! A ne bih niti ja osobno!
Dodatno, sigurno je svojim «neprijateljima» dao dodatnog povoda za napad, kada je rekao da nemaju svi ljudi Dušu! Ili kada je rekao da danas svega 25% populacije ima Dušu! Ili da nas kloniraju, ili da nam kopiraju Duše, ili da nas jednostavno naseljavaju!
Ali, ne invazijom prostora u kojem živimo – ne – oni nas doslovno naseljavaju iznutra! O tome govori Malanga, o tome su pisale, Karla i Barbara!
Sve što je istražio Malanga, ako se promatra na širi način i poveže, s do sada poznatim dijelovima raznih «zavjera» – ali i djelima raznih istraživača «alternativne» povijesti (naravno – onih napadanih!), dobiva se priča koju se jednostavno, ne može samo tako odbaciti! A kada se njegov rad i primjeni u praksi – onda on postaje još jedan korak do rješenja!
Karla, Barbara i Malanga govore o istome!
O otmicama vanzemaljaca, o otmicama u kojima sudjeluje vojska, o kontroli i zarobljavanju naših Duša.
Malanga uopće ne sumnja, da dobri vanzemaljci ne postoje, kao što ne sumnja ni da su anđeli moguće – demoni, a demoni - moguće vanzemaljci!
Napisao je o tome i knjigu «Alieni o Demoni», a trenutno jedino što želi, je dijeliti ove informacije do što većeg broja ljudi, jer vjeruje kako živimo «rat za naše Duše».
http://galaksija.com/literatura/malanga_transkript_predavanja.pdf
Eve Lorgen
Ovdje bih svakako spomenula još jednu autoricu – Eve Lorgen! Eva je autorica knjige «The Love Bite» u kojoj progovara o utjecajima vanzemaljaca na naše ljubavne veze. O tome nešto više ovdje:
http://www.galaksija.com/metafizika/amorovastrijela.htm
Uz pisanje knjiga, (nedavno je izdala i drugu: « The Drak Side of Cupid») Eve se bavi istraživanjem vanzemaljskih otmica, radi s hipnozom, koristeći u radu sve informacije do kojih su došli svi do sada navedeni.
Evin rad smatram vrlo važnim, jer općenito – nisu otmice jedino djelovanje koje nad nama provode vanzemaljci. One su samo jedan dio – drugi se odnosi na paralelno djelovanje programa kojima smo izloženi (u koje konačno ljudi vjeruju), a koji unutar sebe sadrže, upravo naše poimanje/percepciju veza nas, s ljudima koji nas okružuju. Eve je težište o kojem piše, usmjerila na ljubavne veze između muškaraca i žena, a ja mislim da je priča još detaljnija – točnije – mogli bi se zapitati, ne samo o "romantičnim" vezama, već i rodbinsko/obiteljskim u kojima se često pitamo kroz događanja: a što sad ljubav ima s tim! No, o tome uskoro.
Ovo je bio kratki opis djela i rada ljudi, koji su mene - na samome početku odredili. Na početku, u kojem sam bila, samo još jedan broj u moru otetih – onom moru u kojem uglavnom mislite, gdje sam to bila noćas, šta li sam to radila, onom u kojem se lagano utapate misleći kako, nešto s vama, zasigurno nije kako treba!
Prve sam odgovore od njih dobivala, a prve korake u radu, svakako mi je olakšao još jedan autor, dr. William Baldwin, autor knjige: « CE-VI» ili «Bliski susreti opsjedačke vrste».
Dr. William C.Baldwin
On je osim pisanja, radio i s klijentima, regresivnom hipnozom. U radu mu je pomagala supruga Dorothy, koja je zajedno s klijentom, ulazila u stanje hipnoze te su na taj način «surađivali» u radu, što im je isti znantno olakšalo.
Uglavnom su veliki doseg napravili u polju rada s demonskim nakačenjima, kao i onime što nazivamo prizemljene duše, misaone forme, fragmentacije...
Posebnost njihova rada bila je u tome, da su svaki entitet – rehabilitirali! To znači da su svakog primjerice demona, doveli do toga da unutar sebe ugleda svijetlo i osvijesti svoju Bit! Što znači, ništa nisu «uništavali», već su isti uz pomoć Svijetla i Arhanđela Mihaela – slali kući u Svijetlo. Uskoro su primjetili da neki entiteti imaju vanzemaljsko porijeklo! O tim i takvim slučajevima – napisao je i knjigu koju dajem u nastavku.
Osobno, radila sam metodom Baldwina, koja mi se u samom početku, a svakako zbog određenih programa koje je Baldwin podržavao (religijskih) – a sama ih smatram baš time – programima! – nije učinila dostatnom! Istovremeno, Baldwin nije uzimao u obzir «paravan memoriju», pa je i taj dio ostajao upitan.
No, to ne mijenja činjenicu, da je u svojim «tehnikama» rada s ljudima u hipnozi, dao neke detekcijske smjernice koje su izvrsne i koristim ih još i danas. Isključivost nikada nije mudra, a svaka informacija može biti važna! Pa tako i sve što je ovaj čovjek ostavio za sobom (umro je od raka, a s rakom se «bori» i njegova supruga), spada u iskustvene iz kojih se može mnogo naučiti! Između ostaloga, tko zna do čega bi još došao da je poživio! Ili do čega je možda došao, ali nije to zapisao.
Ovdje možete pročitati prevedenu knjigu koju sam spomenula:
http://galaksija.info/forum/viewtopic.php?f=5&t=3281
http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/o-utjecaju-na-covjeka/47-postoji-li-rjesenje-vanzemaljskih-otmica
Prikazani su postovi s oznakom otmice djece. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom otmice djece. Prikaži sve postove
06 studenoga 2012
31 listopada 2012
KUDA i ZAŠTO NESTAJU DJECA II dio?
Dean Warwick je kolabirao i umro dok se obraćao auditorijumu u Blackpool-u, prošlog vikenda.
Prije nego što je počeo svoj govor, on je rekao da osjeća energetski “snop”, odnosno, da ga nešto peče s jedne strane glave. Prema onima s kojima je razgovarao neposredno pred početak svog govora, Dean je rekao: “Mislim da će me likvidirati".
Dean je obećao da će na toj konferenciji objaviti neke vrlo značajne stvari. Nekoliko sedmica prije tog govora, Dean je Dave-u Starbuck-u dao u jednom intervjuu neke nagovještaje u vezi onoga što slijedi.
Između ostalog, Dean je obećao da će imenovati i one koji su stajali iza ubistva Bobby Kennedy-ja.
Međutim, kako je reko Starbuck-u, to će biti samo početak jer će takođe imenovati i “Antihrista” i podići prašinu u vezi podzemnih baza i nestale djece.
U intervjuu kojeg je snimio Dave Starbuck, on je takođe rekao kako i zašto je sedam preživjelih putnika srušenog aviona kod mjesta Lockerbie ostavljeno da umru od hipotermije. Razlog za to je, rekao je on, što su preživjeli putnici znali da teroristička bomba nije srušila Pam Am Let 103, koji je srušen 1988.g. pri čemu je poginulo 270 putnika i članova posade. Njih su ostavili da umru zato što su znali da je raketa bila ta koja je oborila avion, a ne bomba. (Slično kao i u slučaju Leta 93, koji je oboren iznad Pensilvanije, 11 septembra 2001.g., prim. prev.). Tako da su oni preživjeli, onda bi sigurno to i posvjedočili.
Međutim, ovo znanje učinilo je Dean Warwick-a veoma opasnim čovjekom po one koji kriju te stvari. To je i razlog zašto postoji mnogo pitanja u vezi njegove iznenadne smrti.
Kratko nakon što je počeo svoju prezentaciju, kako kažu organizatori konferencije, Warwick, 62 godine star i dobrog zdravlja, rekao je da ima “predosjećaj” da će mu se nešto desiti.
Prema Dave Starbuck-u koji je prisustvovao Deanovom govoru na Internacionalnoj Konferenciji Probe, Dean je počeo da korača krupnim koracima. On je najavio da će objaviti ko je ubio Boba Kenedija, ime “Anihrista” i još mnogo toga. Međutim, njemu to nije pošlo za rukom. Uz riječi, “strpite se malo…” Dean se naslonio lijevim laktom na obližnji sto a onda se srušio na pod. Činilo se da je u tom momentu već bio mrtav uprkos svim pokušajima da ga ožive, mada neki tvrde da je umro prije nego što je dotakao tlo.
Iako je napravljena obdukcija, okolnosti u vezi Deanove smrti veoma su sumnjive. Da stvar bude interesantnija, oni očevidci koji su pokušali telefonom kontaktirati njegov vebsajt, nisu mogli dobiti vezu. Iako nismo primili nijedan poziv tog vikenda, naše telefonske linije bile su stalno “zauzete”. To je još jedan razlog zašto nam se čini da je Dean vjerovatno bio likvidiran uz pomoć energetskog snopa (oružje poznato kao: “beam-weapon”, prim. prev.) od strane grupe koja ima veliki interes da drži poklopac na nome što se stvarno dešava.
Dean Warwick je bio “insajder” koji se s autoritetom obraćao jednom širem auditorijumu i slušajući ga postaje očigledno zašto mnogi smatraju da je on likvidiran.
-----
Uzbunjivač umire pod sumnjivim okolnostima na bini za vrijeme konferencije
James Casbolt – October 17, 2006
U subotu 7 oktobra prisustvovao sam konferenciji na temu NLO-a, u Blackpool-u pod nazivom ‘Probe international’. Namjeravao sam da se sretnem sa bivšim službenikom američke vlade, Dean-om Warwick-om koji je bio poslednji predavač tog popodneva, kako bih ga nagovorio da nam otkrije sve što zna u vezi NSA, izgubljene djece i vanzemaljaca.Ovih dana, Dean je već izašao u javnost i prije par sedmica dao je jedan intervju mom prijatelju, Dave Starbuck-u, koji je inače istraživački novinar. Činjenica jeste da je Dean tu iznjeo samo jedan manji dio onoga što on stvarno zna. Zato sam namjeravao da ga zamolim i pokušam da ga ubijedim da nam potpuno otkrije sve što zna.
Samo par minuta nakon što je izašao na pozornicu, Dean je izgubio svijest i srušio se na pod. Ljudi su se zapanjili i nastala je opšta konfuzija. On je prestao da diše, pozvana je hitna pomoć, međutim, Dean je umro na pozornici. Kad se Dean srušio na pod, jedna žena je primjetila tamnokosog čovjeka kako se iskrada napolje. Ona ga je pratila dok je on bezbrižno zviždukao, onako sam za sebe, silazeći niz stepenice, onda je ušao u auto i nazvao nekoga telefonom. Onda je vidjela kako se on smije razgovarajući s nekim.
Ko će to zadovoljno zviždukati a onda se smijati priliko telefonskog razgovora neposredno nakon što je vidjeo čovjeka kako se ruši na pod i umire?!Svi ovi događaji ukazuju na činjenicu da se ovdje radilo o ubistvu od strane jedne obavještajne službe koja je koristila E.L.F – oružje. (Estremno niske frekvencije, prim. prev.) Ta E.L.F oružja mogu biti podešena na Delta valove i u stanju su da “isključe” čovjekov nervni sistem.
Većina te tehnologije dovedena je do savršenstva na 4.-om nivou CIA-ine podzemne baze Dulce, u pustinji države New Mexico desert. Četvrti nivo te podzemne baze bavi se istraživanjem tehničkog aspekta ljudske aure, manipulacijom snova, hipnozom, telepatijom i naprednim vrstama kontrole uma. Ta E.L.F oružja ‘isisavaju’ život iz žrtvinog tijela i Dean je bukvalno “zaspao” na svojim nogama. Suze su mi lile niz lice dok sam prolazio pored mog prijatelja Ellisa koji je piljio direktno u moje oči pogledom koji je govorio “Obojica znamo šta se upravo desilo”. Dean Warwick je bio hrabar čovjek koji je umro boreći se za slobodu. Oni koji su odgovorni za ovo djelo, platiće za to kad dođe vrijeme. A to vrijeme doći će brzo. Isto važi i za agente “petokolonaše”, koji su pokušavali da ubijede ljude na Probe Konferenciji da su neki od nas. Vi znate ko ste, a to znam i ja.
Video:
Gdje nestaju ta djeca - Dean Warwick 1/2
http://www.youtube.com/watch?v=ph9x02v8yf8
Gdje nestaju ta djeca? Dean Warwick 2/2
http://www.youtube.com/watch?v=F6SGpVNvUAg&
TRANSKRIPT VIDEA:
Dean Warwick i Dave Starbuck, par sedmica prije Dean-ove smrti.
Radi se o pitanjima nestale djece, ulozi armije i vanzemaljaca i planiranog holokausta u Americi.
Dean Warwick: “Želio bih da naglasim nešto što me je uznemirava već neko vrijeme, radi se o ubijanju djece. U jednom izvještaju Odjeljenja za Statistiku američke vlade, tvrdi se da će u SAD-u svake godine biti oko 150 hiljada djece za koje se nikada više neće čuti. Tri mjeseca kasnije dobio sam sličan izvještaj koji kaže da će ih u centralnoj i južnoj Americi biti oko 350 hiljada. Ja sam to izračunao, specijalizovao sam čistu i naprednu matematiku na univerzitetu. To nije slučajnost. Radi se o 0.5% populacije u sjevernoj Americi i 0.5% u centralnoj i južnoj Americi. To ne može biti slučajnost.
Dave Starbuck - “Sigurno da nije”
Dean Warwick: “Tako, jednog dana u moju kancelariju je ušao jedan sužbenik i dok smo razgovarali pomenuo mi je da ima sastanak u DSS prostorijama. Rekao sam mu – “Sigurno ćete biti zainteresovani za ovo” a onda sam mu saopštio da sam dobio te izvještaje i o kakvim se brojkama radi. Rekao sam mu da mi u Velikoj Britaniji nemamo tako nešto. On mi je odgovorio: “Reći ću vam ko sam, ja sam u tom odjeljenju 30 godina i sada sam njegov načelnik”. Rekao je: “U Velikoj Britaniji imamo isti slučaj sa oko 20 do 25 hiljada djece godišnje”. Nešto kasnije gledao sam televiziju usred dana i to je bilo nešto prezentirano kao vijest, gdje se pojavila jedna gospođa koja je član neke grupe u Londonu, mislim da je njihovo ime bilo “Majke onih koji su nestali.” Ona je rekla da svake godine u Velikoj Britaniji oko 120 hiljada djece između 10 i 23 godine ode od kuće a 80% njih se ponovo pronađe. Drugim riječima, 20% njih nestanu. Dobro, 20% od 120 hiljada čini 20 hiljada i potvrđuje onu brojku koji mi je taj čovjek rekao. Pa dobro, šta se dešava s tom djecom?
Razgovarao sam sa šefom policije i on mi kaže “U pravu ste u vezi te djece, Dean!” Kaže, “Jedne godine zabilježili smo 40 hiljada i nešto, koji su nestali. Onda je dodao da im je vlada tada saopštila da se ne radi o 40 hiljada, nego o 60 hiljada i nešto.
Ovo sam čuo od policijskog službenika koji je bio u vezi sa policijom u Dorsetu. U Novoj šumi, svake sedmice pronađu 7 do 8 djece koja su isječena od grla do ramena. Koža im je oguljena s leđa a meso jedeno dok su bili živi. Sada mislim da to ima veze s onim u vezi čega me je moj djed upozoravao da ću to saznati kasnije (Ranije u intervjuu, Dean je pomenuo da mu je djed davno rekao da kad odraste, suočiće se s jednom tajnom koja će ga uništiti.) i tako sam naletjeo na onaj događaj sa Jessicom i Holly. Svako ko je povjerovao da Ian Huntley ima bilo kakve veze s ubistvom te djece, trebao bi da se javi doktoru na pregled.”
Dave Starbuck - “Prije četiri godine održao sam predavanje na temu - ‘Ko je stvarno ubio Holly Wells i Jessicu Chapman’ i odaziv je bio nevjerovatno veliki, uključujući čak i nekoliko advokata.”
Dean Warwick - “Optužili su Ian-a Huntley-a zato što je imao u naborima svojih pantalona sjemenke biljaka koje se nalaze u toj šumi. On ih je mogao pokupiti bilo gdje, a mogli su mu ih i podmetnuti. Taj čovjek ne bi bio tako glup da odnese ta tjela na ono mjesto, svuče im odjeću, polije ih benzinom pa onda zapali. Svako ko ima bar pola mozga zna da je bolje ostaviti odjeću na tijelu da upije benzin a onda da ih zapali. On je navodno odnjeo njihovu odjeću nazad do škole, stavio je u kantu za smeće, onda zapalio, pa je ugasio polijevajući je vodom iz crijeva. To je glupost!
Imamo slučaj gdje je jedna gospođa tražila od medija da objave njenu priču. Ne znam koliko je to tačno. Radi se o tome da je ona šetala svog psa u toj šumi svakodnevno u toku par sedmica prije nego što su Jessica i Holly bile pronađene. Ona je izjavila da je vojna policija blokirala taj put.”
Dave Starbuck - “Da, to je tačno. Ja sam to takođe čuo iz jednog drugog izvora.”
Dean Warwick - “A imamo i onog džogera koji je bio saslušan izvan suda dok se sudilo Huntley-u. On je rekao da je tri noći trčao pored te šume i da je čuo krike djevojčica iz te šume. Sada, one informacije koje imam o tome stigle su od visokih američkih vojnih obavještajaca kojima u svakom slučaju vjerujem. Oni su unutar vlade, duboko unutar vlade, a ko su oni, to je već posebna priča. Tijela tih djevojčica bila su unakažena kandžama a bile su i silovane. Sada, da li se tu radilo o činu nekog kulta ili transmutaciji “prisustva” (misli se na proces transmutacije entiteta iz 4D, prim. prev.) to je već ovoreno za diskusiju. Ja lično mislim da je David Icke stigao prilično blizu, samo što je on promašio u vezi onoga što bi mi trebali da radimo u vezi s tim slučajem reptilskih i drugih entiteta ali nećemo sada o tome.
Međutim, ukoliko se ponovo vratimo na onaj slučaj nalaženja 7-8 tijela u Novoj šumi, u Dorsetu, taj policajac mi kaže da njegov kolega koji pregledava ta tijela, svakog puta želi da počini samoubistvo nakon onoga što vidi.”
Dave Starbuck- “Mogu da vjerujem”
Dean Warwick- “Ovo me podsjeća na ono što nalazimo na mnogim mjestima u bibliji, ‘A oni su jeli meso djece tih dana,’ a postoji i razlog za to. Srećom imam jednu seriju dobrih proizvoda, tako da srećem mnogo ljudi. Jedan klijent je npr. postavljen veoma visoko u naučnom istraživačkom centru britanske vlade.
Činjenica je da se dosta toga nalazi u biblijskim zaisima i onome što je Zacharia Sitchen pisao, recimo ona priča o “Onima koji su s Neba na Zemlju došli” - Anunaki-jima.Oni su konzumirali menstrualnu tečnost njihovih žena zato što im je to davalo sposobnost da čitaju um svojih suparnika, da komuniciraju telepatski i ja u to vjerujem a kasnije ću reći šta sam istraživao na univerzitetu na Novom Zelandu.
Kad je došlo vrijeme za te entitete da idu, a oni su ti koji su došli s nebesa i uzimali žene ljudi pokušavajući da ih oplode, a pošto su te žene rađale gigante, umirale su kod porođaja, nastao je problem. Tako je to ono kako su oni naišli na to kako će dobiti te supstance. Nisu mogli iz menstrualne tečnosti ljudskih žena da dobiju te supstance ali su otkrili da ih mogu dobiti iz muskulature djece koja su izložena mučenju. Ovo ima i svoju naučnu bazu, neću sada reći odakle tačno iz SAD, ali da, to je odgovor. Takvo meso je “natopljeno” serotoninom i adrenalinom, i ono im daje slične supstance koje im omogućavaju da čitaju drugima um i komuniciraju telepatski. To se pominje na mnogo mijesta u Bibliji, i to se treba bukvalno uzimati, onako kako je napisano.
Tamo se na kaže da su oni jeli dječje kosti, ili dječju kožu, nego da su jeli dječije meso, što znači da su im gulili kožu. Slično s onim iz Biblije gdje se kaže da je Kain navodno ubio Abela. To nije tačno, u stvari, nije rečeno tako. Rečeno je da je Kain pojeo Abela i zato je bio prognan. Ne mogu zamisliti ništa gore od mučenja jednog djeteta u onom stepenu u kojem se to čini, a onda da ga se konzumira onako kako je to bilo rečeno od strane policajaca koji su sprovodili istragu. To možda ima neke veze s onim o čemu mi je moj djed pričao kad sam bio dijete, tj. o onome što ću saznati kasnije u mom životu, a sigurno je to da ne postoji ništa gore od toga što djeca dožive kad se podvrgnu svemu tome.
Slično tome, nedavno sam magazinu Nexus dostavio dokumentaciju o tome da se kod nas sada pojavljuju giljotine, koje su pomenute u Otkrovenju 24. Hiljade njih sada dovoze u američke vojne baze. Zašto? Senator koji je to pomenuo rekao je da je to divan način da se izvede smrtna kazna. Ali oni ne likvidiraju ni stotinu ljudi godišnje u Americi, šta će im onda hiljade giljotina? Žena kongresmen iz San Dijega je javno izjavila da je u jednoj japanskoj fabrici vidjela da prave te stvari.”
Dave Starbuck- “Da i ja sam negdje čuo taj izvještaj”
Dean Warwick- “Pa, to je bilo i na BBC radiju negdje sredinom januara 2004. godine, da se to slalo u SAD u kontejnerima, 300 u jednom. Sada mi se čini da znam o čemu se radi. Neki svjetski lideri kao Kissinger, javno su trvdili da je potrebno reducirati svjetsku populaciju sa 7 milijardi na pola milijarde. Kako ćete likvidirati toliki broj ljudi? Dobro, možemo se igrati s klimom, možemo raditi razne stvari kao npr. napraviti velike poplave, ljudi mogu ginuti zbog globalnog zagrijavanja planete, podizanja nivoa mora itd.
Imam podatak da je policija prijetila jednom farmeru u Yorkshiru. Ovdje ću stati i vratiti se malo natrag da pomenem da je Gunderson, koji je bio najveći proizvođać metala u svijetu, bio intervjuisan na Tv u vezi s tim što je dobio ugovor da za američku vladu proizvede hiljade teretnih vagona a u svakom od njih je bilo mjesta za 150 ljudi. Imamo takođe slučaj onog britanskog doktora koji dok je s porodicom hodao kanadskim šumama u blizini američke granice, nabasao na željezničko skladište sa više od 50 teretnih vagona. Kada su otvorili vrata svakog od njih, u njima su vidjeli okove i giljotine za glavu.
Sada ću ti reći ovo, zamisli da smo ja i ti u tim okovima i mene su stavili na giljotinu a tebe su ostavili za sutra. Ti ćeš se prestraviti.”
Dave Starbuck- “Prokleto si u pravu!”
Dean Warwick - “Tako da tu dobijamo slične okolnosti, pošto si ti prestravljen, adrenalin i serotonin teku, te tako imamo te sastojke u našem tijelu. Zato je onaj senator pomenuo da je to divan način za likvidaciju kao i za korištenje dijelova tijela ili organa.
Ali da se 6.5 milijardi ljudi iz cijelog svijeta tako likvidira, to je velika stvar i većina ljudi će to proglasiti glupošću. A upravo u tome i jeste poenta. Kad staviš nešto direktno ispred nečijih očiju, to je najbolji način da sakriješ tu stvar.
To je isto kao kad su se Njemci počeli ponovo naoružavati za Drugi svjetski rat. Oni su mogli praviti puške, dijelove oružja i municiju i mogli su ih lako sakriti ali ono što nisu mogli lako sakriti to su bile topovske cijevi. Šta su oni onda uradili? Oni su ih ugrađivali ljudima u kuće kao dimnjake. Tako su te cijevi stršile napolje kroz krovove, a ljudi su od topovskih cijevi mislili da su to dimnjaci.”
Dave Starbuck- “Pa, to je već odavno strategija sila Novog svjetskog poretka. Ako hoćeš nešto da sakriješ, stavi to ljudima ispred nosa. Ja sam prilično dobar poznavalac toga. Prije nego što sam postao novinar bavio sam se mađioničarskim vještinama, tako da znam kako se sakrivaju stvari ljudima isred nosa. ”
http://galaksija.blogspot.com/2006_10_01_archive.html
Prije nego što je počeo svoj govor, on je rekao da osjeća energetski “snop”, odnosno, da ga nešto peče s jedne strane glave. Prema onima s kojima je razgovarao neposredno pred početak svog govora, Dean je rekao: “Mislim da će me likvidirati".
Dean je obećao da će na toj konferenciji objaviti neke vrlo značajne stvari. Nekoliko sedmica prije tog govora, Dean je Dave-u Starbuck-u dao u jednom intervjuu neke nagovještaje u vezi onoga što slijedi.
Između ostalog, Dean je obećao da će imenovati i one koji su stajali iza ubistva Bobby Kennedy-ja.
Međutim, kako je reko Starbuck-u, to će biti samo početak jer će takođe imenovati i “Antihrista” i podići prašinu u vezi podzemnih baza i nestale djece.
U intervjuu kojeg je snimio Dave Starbuck, on je takođe rekao kako i zašto je sedam preživjelih putnika srušenog aviona kod mjesta Lockerbie ostavljeno da umru od hipotermije. Razlog za to je, rekao je on, što su preživjeli putnici znali da teroristička bomba nije srušila Pam Am Let 103, koji je srušen 1988.g. pri čemu je poginulo 270 putnika i članova posade. Njih su ostavili da umru zato što su znali da je raketa bila ta koja je oborila avion, a ne bomba. (Slično kao i u slučaju Leta 93, koji je oboren iznad Pensilvanije, 11 septembra 2001.g., prim. prev.). Tako da su oni preživjeli, onda bi sigurno to i posvjedočili.
Međutim, ovo znanje učinilo je Dean Warwick-a veoma opasnim čovjekom po one koji kriju te stvari. To je i razlog zašto postoji mnogo pitanja u vezi njegove iznenadne smrti.
Kratko nakon što je počeo svoju prezentaciju, kako kažu organizatori konferencije, Warwick, 62 godine star i dobrog zdravlja, rekao je da ima “predosjećaj” da će mu se nešto desiti.
Prema Dave Starbuck-u koji je prisustvovao Deanovom govoru na Internacionalnoj Konferenciji Probe, Dean je počeo da korača krupnim koracima. On je najavio da će objaviti ko je ubio Boba Kenedija, ime “Anihrista” i još mnogo toga. Međutim, njemu to nije pošlo za rukom. Uz riječi, “strpite se malo…” Dean se naslonio lijevim laktom na obližnji sto a onda se srušio na pod. Činilo se da je u tom momentu već bio mrtav uprkos svim pokušajima da ga ožive, mada neki tvrde da je umro prije nego što je dotakao tlo.
Iako je napravljena obdukcija, okolnosti u vezi Deanove smrti veoma su sumnjive. Da stvar bude interesantnija, oni očevidci koji su pokušali telefonom kontaktirati njegov vebsajt, nisu mogli dobiti vezu. Iako nismo primili nijedan poziv tog vikenda, naše telefonske linije bile su stalno “zauzete”. To je još jedan razlog zašto nam se čini da je Dean vjerovatno bio likvidiran uz pomoć energetskog snopa (oružje poznato kao: “beam-weapon”, prim. prev.) od strane grupe koja ima veliki interes da drži poklopac na nome što se stvarno dešava.
Dean Warwick je bio “insajder” koji se s autoritetom obraćao jednom širem auditorijumu i slušajući ga postaje očigledno zašto mnogi smatraju da je on likvidiran.
-----
Uzbunjivač umire pod sumnjivim okolnostima na bini za vrijeme konferencije
James Casbolt – October 17, 2006
U subotu 7 oktobra prisustvovao sam konferenciji na temu NLO-a, u Blackpool-u pod nazivom ‘Probe international’. Namjeravao sam da se sretnem sa bivšim službenikom američke vlade, Dean-om Warwick-om koji je bio poslednji predavač tog popodneva, kako bih ga nagovorio da nam otkrije sve što zna u vezi NSA, izgubljene djece i vanzemaljaca.Ovih dana, Dean je već izašao u javnost i prije par sedmica dao je jedan intervju mom prijatelju, Dave Starbuck-u, koji je inače istraživački novinar. Činjenica jeste da je Dean tu iznjeo samo jedan manji dio onoga što on stvarno zna. Zato sam namjeravao da ga zamolim i pokušam da ga ubijedim da nam potpuno otkrije sve što zna.
Samo par minuta nakon što je izašao na pozornicu, Dean je izgubio svijest i srušio se na pod. Ljudi su se zapanjili i nastala je opšta konfuzija. On je prestao da diše, pozvana je hitna pomoć, međutim, Dean je umro na pozornici. Kad se Dean srušio na pod, jedna žena je primjetila tamnokosog čovjeka kako se iskrada napolje. Ona ga je pratila dok je on bezbrižno zviždukao, onako sam za sebe, silazeći niz stepenice, onda je ušao u auto i nazvao nekoga telefonom. Onda je vidjela kako se on smije razgovarajući s nekim.
Ko će to zadovoljno zviždukati a onda se smijati priliko telefonskog razgovora neposredno nakon što je vidjeo čovjeka kako se ruši na pod i umire?!Svi ovi događaji ukazuju na činjenicu da se ovdje radilo o ubistvu od strane jedne obavještajne službe koja je koristila E.L.F – oružje. (Estremno niske frekvencije, prim. prev.) Ta E.L.F oružja mogu biti podešena na Delta valove i u stanju su da “isključe” čovjekov nervni sistem.
Većina te tehnologije dovedena je do savršenstva na 4.-om nivou CIA-ine podzemne baze Dulce, u pustinji države New Mexico desert. Četvrti nivo te podzemne baze bavi se istraživanjem tehničkog aspekta ljudske aure, manipulacijom snova, hipnozom, telepatijom i naprednim vrstama kontrole uma. Ta E.L.F oružja ‘isisavaju’ život iz žrtvinog tijela i Dean je bukvalno “zaspao” na svojim nogama. Suze su mi lile niz lice dok sam prolazio pored mog prijatelja Ellisa koji je piljio direktno u moje oči pogledom koji je govorio “Obojica znamo šta se upravo desilo”. Dean Warwick je bio hrabar čovjek koji je umro boreći se za slobodu. Oni koji su odgovorni za ovo djelo, platiće za to kad dođe vrijeme. A to vrijeme doći će brzo. Isto važi i za agente “petokolonaše”, koji su pokušavali da ubijede ljude na Probe Konferenciji da su neki od nas. Vi znate ko ste, a to znam i ja.
Video:
Gdje nestaju ta djeca - Dean Warwick 1/2
http://www.youtube.com/watch?v=ph9x02v8yf8
Gdje nestaju ta djeca? Dean Warwick 2/2
http://www.youtube.com/watch?v=F6SGpVNvUAg&
TRANSKRIPT VIDEA:
Dean Warwick i Dave Starbuck, par sedmica prije Dean-ove smrti.
Radi se o pitanjima nestale djece, ulozi armije i vanzemaljaca i planiranog holokausta u Americi.
Dean Warwick: “Želio bih da naglasim nešto što me je uznemirava već neko vrijeme, radi se o ubijanju djece. U jednom izvještaju Odjeljenja za Statistiku američke vlade, tvrdi se da će u SAD-u svake godine biti oko 150 hiljada djece za koje se nikada više neće čuti. Tri mjeseca kasnije dobio sam sličan izvještaj koji kaže da će ih u centralnoj i južnoj Americi biti oko 350 hiljada. Ja sam to izračunao, specijalizovao sam čistu i naprednu matematiku na univerzitetu. To nije slučajnost. Radi se o 0.5% populacije u sjevernoj Americi i 0.5% u centralnoj i južnoj Americi. To ne može biti slučajnost.
Dave Starbuck - “Sigurno da nije”
Dean Warwick: “Tako, jednog dana u moju kancelariju je ušao jedan sužbenik i dok smo razgovarali pomenuo mi je da ima sastanak u DSS prostorijama. Rekao sam mu – “Sigurno ćete biti zainteresovani za ovo” a onda sam mu saopštio da sam dobio te izvještaje i o kakvim se brojkama radi. Rekao sam mu da mi u Velikoj Britaniji nemamo tako nešto. On mi je odgovorio: “Reći ću vam ko sam, ja sam u tom odjeljenju 30 godina i sada sam njegov načelnik”. Rekao je: “U Velikoj Britaniji imamo isti slučaj sa oko 20 do 25 hiljada djece godišnje”. Nešto kasnije gledao sam televiziju usred dana i to je bilo nešto prezentirano kao vijest, gdje se pojavila jedna gospođa koja je član neke grupe u Londonu, mislim da je njihovo ime bilo “Majke onih koji su nestali.” Ona je rekla da svake godine u Velikoj Britaniji oko 120 hiljada djece između 10 i 23 godine ode od kuće a 80% njih se ponovo pronađe. Drugim riječima, 20% njih nestanu. Dobro, 20% od 120 hiljada čini 20 hiljada i potvrđuje onu brojku koji mi je taj čovjek rekao. Pa dobro, šta se dešava s tom djecom?
Razgovarao sam sa šefom policije i on mi kaže “U pravu ste u vezi te djece, Dean!” Kaže, “Jedne godine zabilježili smo 40 hiljada i nešto, koji su nestali. Onda je dodao da im je vlada tada saopštila da se ne radi o 40 hiljada, nego o 60 hiljada i nešto.
Ovo sam čuo od policijskog službenika koji je bio u vezi sa policijom u Dorsetu. U Novoj šumi, svake sedmice pronađu 7 do 8 djece koja su isječena od grla do ramena. Koža im je oguljena s leđa a meso jedeno dok su bili živi. Sada mislim da to ima veze s onim u vezi čega me je moj djed upozoravao da ću to saznati kasnije (Ranije u intervjuu, Dean je pomenuo da mu je djed davno rekao da kad odraste, suočiće se s jednom tajnom koja će ga uništiti.) i tako sam naletjeo na onaj događaj sa Jessicom i Holly. Svako ko je povjerovao da Ian Huntley ima bilo kakve veze s ubistvom te djece, trebao bi da se javi doktoru na pregled.”
Dave Starbuck - “Prije četiri godine održao sam predavanje na temu - ‘Ko je stvarno ubio Holly Wells i Jessicu Chapman’ i odaziv je bio nevjerovatno veliki, uključujući čak i nekoliko advokata.”
Dean Warwick - “Optužili su Ian-a Huntley-a zato što je imao u naborima svojih pantalona sjemenke biljaka koje se nalaze u toj šumi. On ih je mogao pokupiti bilo gdje, a mogli su mu ih i podmetnuti. Taj čovjek ne bi bio tako glup da odnese ta tjela na ono mjesto, svuče im odjeću, polije ih benzinom pa onda zapali. Svako ko ima bar pola mozga zna da je bolje ostaviti odjeću na tijelu da upije benzin a onda da ih zapali. On je navodno odnjeo njihovu odjeću nazad do škole, stavio je u kantu za smeće, onda zapalio, pa je ugasio polijevajući je vodom iz crijeva. To je glupost!
Imamo slučaj gdje je jedna gospođa tražila od medija da objave njenu priču. Ne znam koliko je to tačno. Radi se o tome da je ona šetala svog psa u toj šumi svakodnevno u toku par sedmica prije nego što su Jessica i Holly bile pronađene. Ona je izjavila da je vojna policija blokirala taj put.”
Dave Starbuck - “Da, to je tačno. Ja sam to takođe čuo iz jednog drugog izvora.”
Dean Warwick - “A imamo i onog džogera koji je bio saslušan izvan suda dok se sudilo Huntley-u. On je rekao da je tri noći trčao pored te šume i da je čuo krike djevojčica iz te šume. Sada, one informacije koje imam o tome stigle su od visokih američkih vojnih obavještajaca kojima u svakom slučaju vjerujem. Oni su unutar vlade, duboko unutar vlade, a ko su oni, to je već posebna priča. Tijela tih djevojčica bila su unakažena kandžama a bile su i silovane. Sada, da li se tu radilo o činu nekog kulta ili transmutaciji “prisustva” (misli se na proces transmutacije entiteta iz 4D, prim. prev.) to je već ovoreno za diskusiju. Ja lično mislim da je David Icke stigao prilično blizu, samo što je on promašio u vezi onoga što bi mi trebali da radimo u vezi s tim slučajem reptilskih i drugih entiteta ali nećemo sada o tome.
Međutim, ukoliko se ponovo vratimo na onaj slučaj nalaženja 7-8 tijela u Novoj šumi, u Dorsetu, taj policajac mi kaže da njegov kolega koji pregledava ta tijela, svakog puta želi da počini samoubistvo nakon onoga što vidi.”
Dave Starbuck- “Mogu da vjerujem”
Dean Warwick- “Ovo me podsjeća na ono što nalazimo na mnogim mjestima u bibliji, ‘A oni su jeli meso djece tih dana,’ a postoji i razlog za to. Srećom imam jednu seriju dobrih proizvoda, tako da srećem mnogo ljudi. Jedan klijent je npr. postavljen veoma visoko u naučnom istraživačkom centru britanske vlade.
Činjenica je da se dosta toga nalazi u biblijskim zaisima i onome što je Zacharia Sitchen pisao, recimo ona priča o “Onima koji su s Neba na Zemlju došli” - Anunaki-jima.Oni su konzumirali menstrualnu tečnost njihovih žena zato što im je to davalo sposobnost da čitaju um svojih suparnika, da komuniciraju telepatski i ja u to vjerujem a kasnije ću reći šta sam istraživao na univerzitetu na Novom Zelandu.
Kad je došlo vrijeme za te entitete da idu, a oni su ti koji su došli s nebesa i uzimali žene ljudi pokušavajući da ih oplode, a pošto su te žene rađale gigante, umirale su kod porođaja, nastao je problem. Tako je to ono kako su oni naišli na to kako će dobiti te supstance. Nisu mogli iz menstrualne tečnosti ljudskih žena da dobiju te supstance ali su otkrili da ih mogu dobiti iz muskulature djece koja su izložena mučenju. Ovo ima i svoju naučnu bazu, neću sada reći odakle tačno iz SAD, ali da, to je odgovor. Takvo meso je “natopljeno” serotoninom i adrenalinom, i ono im daje slične supstance koje im omogućavaju da čitaju drugima um i komuniciraju telepatski. To se pominje na mnogo mijesta u Bibliji, i to se treba bukvalno uzimati, onako kako je napisano.
Tamo se na kaže da su oni jeli dječje kosti, ili dječju kožu, nego da su jeli dječije meso, što znači da su im gulili kožu. Slično s onim iz Biblije gdje se kaže da je Kain navodno ubio Abela. To nije tačno, u stvari, nije rečeno tako. Rečeno je da je Kain pojeo Abela i zato je bio prognan. Ne mogu zamisliti ništa gore od mučenja jednog djeteta u onom stepenu u kojem se to čini, a onda da ga se konzumira onako kako je to bilo rečeno od strane policajaca koji su sprovodili istragu. To možda ima neke veze s onim o čemu mi je moj djed pričao kad sam bio dijete, tj. o onome što ću saznati kasnije u mom životu, a sigurno je to da ne postoji ništa gore od toga što djeca dožive kad se podvrgnu svemu tome.
Slično tome, nedavno sam magazinu Nexus dostavio dokumentaciju o tome da se kod nas sada pojavljuju giljotine, koje su pomenute u Otkrovenju 24. Hiljade njih sada dovoze u američke vojne baze. Zašto? Senator koji je to pomenuo rekao je da je to divan način da se izvede smrtna kazna. Ali oni ne likvidiraju ni stotinu ljudi godišnje u Americi, šta će im onda hiljade giljotina? Žena kongresmen iz San Dijega je javno izjavila da je u jednoj japanskoj fabrici vidjela da prave te stvari.”
Dave Starbuck- “Da i ja sam negdje čuo taj izvještaj”
Dean Warwick- “Pa, to je bilo i na BBC radiju negdje sredinom januara 2004. godine, da se to slalo u SAD u kontejnerima, 300 u jednom. Sada mi se čini da znam o čemu se radi. Neki svjetski lideri kao Kissinger, javno su trvdili da je potrebno reducirati svjetsku populaciju sa 7 milijardi na pola milijarde. Kako ćete likvidirati toliki broj ljudi? Dobro, možemo se igrati s klimom, možemo raditi razne stvari kao npr. napraviti velike poplave, ljudi mogu ginuti zbog globalnog zagrijavanja planete, podizanja nivoa mora itd.
Imam podatak da je policija prijetila jednom farmeru u Yorkshiru. Ovdje ću stati i vratiti se malo natrag da pomenem da je Gunderson, koji je bio najveći proizvođać metala u svijetu, bio intervjuisan na Tv u vezi s tim što je dobio ugovor da za američku vladu proizvede hiljade teretnih vagona a u svakom od njih je bilo mjesta za 150 ljudi. Imamo takođe slučaj onog britanskog doktora koji dok je s porodicom hodao kanadskim šumama u blizini američke granice, nabasao na željezničko skladište sa više od 50 teretnih vagona. Kada su otvorili vrata svakog od njih, u njima su vidjeli okove i giljotine za glavu.
Sada ću ti reći ovo, zamisli da smo ja i ti u tim okovima i mene su stavili na giljotinu a tebe su ostavili za sutra. Ti ćeš se prestraviti.”
Dave Starbuck- “Prokleto si u pravu!”
Dean Warwick - “Tako da tu dobijamo slične okolnosti, pošto si ti prestravljen, adrenalin i serotonin teku, te tako imamo te sastojke u našem tijelu. Zato je onaj senator pomenuo da je to divan način za likvidaciju kao i za korištenje dijelova tijela ili organa.
Ali da se 6.5 milijardi ljudi iz cijelog svijeta tako likvidira, to je velika stvar i većina ljudi će to proglasiti glupošću. A upravo u tome i jeste poenta. Kad staviš nešto direktno ispred nečijih očiju, to je najbolji način da sakriješ tu stvar.
To je isto kao kad su se Njemci počeli ponovo naoružavati za Drugi svjetski rat. Oni su mogli praviti puške, dijelove oružja i municiju i mogli su ih lako sakriti ali ono što nisu mogli lako sakriti to su bile topovske cijevi. Šta su oni onda uradili? Oni su ih ugrađivali ljudima u kuće kao dimnjake. Tako su te cijevi stršile napolje kroz krovove, a ljudi su od topovskih cijevi mislili da su to dimnjaci.”
Dave Starbuck- “Pa, to je već odavno strategija sila Novog svjetskog poretka. Ako hoćeš nešto da sakriješ, stavi to ljudima ispred nosa. Ja sam prilično dobar poznavalac toga. Prije nego što sam postao novinar bavio sam se mađioničarskim vještinama, tako da znam kako se sakrivaju stvari ljudima isred nosa. ”
http://galaksija.blogspot.com/2006_10_01_archive.html
13 listopada 2012
Otmice, hipnoza i regresija - Udruga Trag
Priča 1.
Ovo je «priča» o ženi i mladoj majci (30 g.) koja je na početku našeg poznanstva bila zainteresirana za sve teme koje su se ticale «teorije zavjera». Za sebe je rekla: "Inače sam znala čitati razne teorije zavjera i čula sam i za postojanje vanzemaljaca, no nisam tome pridavala neku važnost.
S njom sam radila regresiju, kako zbog znatiželje tako i zbog traumatičnih događaja u djetinjstvu. Vođene simptomima ka uzroku, dolazile smo do jednog te istog događaja u djetinjstvu i djevojaštvu. Oba puta vraćena je na sebe probuđenu usred noći, ali dalje od toga nismo mogle. Jednostavno bi završile na sceni da je probuđena, da se ne osjeća ugodno, dolazi do hodnika, a iz hodnika može samo na tavan!
No, kod nje je to bez obzira na nedorečenost događanja izazvalo u svijesnom stanju vrlo čudan osjećaj koji nije mogla objasniti. Daljnjim radom uspjele smo polako probijati blokade – točnije uspjele smo probiti ono što se naziva «paravan memorija».
Ono što se kod nje ispoljavalo u svijesnom stanju, nikada nije davalo naznake da bi čak i pomislila da je bila otimana od strane vanzemaljaca. Dapače. Većinu emotivnih problema pripisivala je nesređenim emocionalnim odnosima unutar vlastite obitelji.
Slijedi prikaz seanse u kojoj je probijena blokada!
T: Gdje si?
B: U onoj kući, veća sam.
T: Koliko veća?
B: 15 godina.
T: Dobro, zašto si tamo, što se događa, zašto si na tom događaju?
B: Tu sam gore na hodniku, stojim. Opet ona scena. ( u jednoj od prijašnjih regresija već je bila u tom hodniku) Sama sam i opet sam svijesna da su moji udaljeni od mene, da njih nikada nema. Mislim oni jesu samnom, ali nisu svoji.
T: Šta radiš u tom hodniku, zašto stojiš?
B: Tu sam, opet su me zvali! (iznenađena kad izgovara riječ zvali!)
T: Tko?
B: Neki glasovi.
T: Dobro, sad usmjeri pažnju i razbistri misli, usmjeri pažnju na glasove, razbistri misli...
B: (tiho nastavlja) Oni me zovu ja dolazim i govore mi da će oni meni dati nešto..
T: Tko su oni?
B: Pa ja ih vidim kao,....kao nekakve....kako bih rekla....kao vikinge....nekakve te žene ratnice nekakve....oni su kao nekakva vrhovna bića i oni su mene odabrali i sad oni mene zovu i ja dolazim...
T: Gdje si to došla?
B: Pa i dalje sam ja u tom hodniku i njih čujem da me zovu...sad žele da idem k njima, a ja još nisam išla k njima samo stojim...
T: Pa idi dalje, što se događa?
B: (uzdiše) Ja idem k njima...
T: Na koji način, opiši mi kako izgleda odlazak k njima?
B: Pa kao odlazak iz te kuće. Kao da idem u neku drugu dimenziju u kojoj je svijetlo.
T: Kakvo je svijetlo?
B: Bijelo. Bijelo je i kao da je hladno, nije onako toplo, kao ono koje meni pripada...nekako je bijelo, sad sam ja tu i s jedne strane sam zbunjena, a s druge sam sretna što im pripadam, što idem od tamo iz svog doma....
T: Dobro, usmjeri pažnju na to svijetlo i na svoj osjećaj vezano uz njega, usmjeri pažnju i razbistri misli – usmjeri pažnju na svoj osjećaj i svijetlo....kako se osjećaš?
B: Pa, kao da sam počašćena što sam tu! Što sam odabrana, sretna sam što nisam tamo u onoj kući, znam da nije ono sve....
T: Sad usmjeri pažnju na sve unutar tog prostora i svijetla...šta radiš? Usmjeri pažnju...
B: Oni me gledaju...
T: Idi dublje, usmeri pažnju, razbistri misli, tamo si idi dublje, usmjeri pažnju, razbistri misli...pogledaj ih i opiši ih....
B: Ne daju mi, oni mi ne daju!!!! Ali ja im neću dati da mi ne daju....Pa se borimo – vidim ih – oni su kao preko zida....(postaje uznemirena) Sad sam ljuta!
T: Kako preko zida?
B: Kao da je neko nevidljivo staklo koje nas dijeli, kao da sam tu da me samo gledaju! Gledaju me i to me ljuti! Ja želim njih vidjeti. Na neki način sam svijesna zamke.
T: Usmjeri pažnju na mjesto na kojem se nalaziš, usmjeri pažnju i razbistri misli....
B: Pa kao neki hodnik je....sve je svijetlo, bijelo, svijetlo svijetlo, na kraju tog hodnika nema ništa...sve je bijelo – svijetlo je i s te desne strane je taj zid, s lijeve strane i iza mene je taj prolaz kroz koji mogu ići valjda...u stvarnost...mogu, ali ja sad ne idem tamo, ja sad želim doći do njih...ja sam ljuta, dosta mi je svega toga, tog života, svijesna sam da moram razbiti taj zid, da moram doći prijeko. Pokušavam i pokušavam....
T: Dobro, idi dalje....
B: Jesam! Pa tu ih je sad puno!!?!
T: Kako izgledaju?
B: Ne mogu dobro razabrati nekako su mali i tanki...baš mi je bedasto izgledaju zeleni!!!! Oni su zeleni i ružni, ali sad se ne bojim!
T: Dobro, što radiš tamo? Kako izgledaš? Pogledaj si u noge, šta imaš na nogama?
B: Pa to sam ja s 15 godina, imam spuštenu kosu, imam neku majicu, ma ono što sam imala u hodniku....Sad samo hodam među njima, oni nešto rade....
T: Dobro, što rade oni?
B: Vidim neke stolove. Kao da operiraju nekoga.
T: Koga?
B: Evo brojim stolove, tri, četiri, ma ne znam, puno ih je....metalno je i hladno....takvi su i stolovi....kao oni za obdukciju....jezivo je i ružno....
T: Odaberi jednog od njih i pogledaj ga, pa mi ga opiši....
B: Ja sam i dalje ljuta, jel to u redu? Evo ima duge prste, hladni su i meni je sad hladno, ne mogu mi ništa, to znam - da oni meni ne mogu ništa!!!! Oni meni ne mogu ništa. Ne smiju, ja im ne dam. Ja im ne dozvoljavam, ne dam i ne dam i ne dam....Ne mogu mi ništa...(mijenja joj se glas) Jako se bojim, jako, jako...i ljuta sam – oni su tako hladni. Hladni, hladni....(puštam je da govori jer je u stanju abreakcije, suze joj cure, a ona ih ne primjećuje, vrlo je uzbuđena) Imaju velike oči, tanki su, tanki, tanki jako, tanki, ne mogu mi ništa, ti neki kao insekti, oni samo nešto prčkaju po tom stolu...
T: Šta prčkaju, pogledaj....
B: (iznenađeno) Tu ima ljudi!!!! Ima i trudnica! Ovaj jedan, otvorio je sve...(glas joj podrhtava)
T: Šta sve?
B: Oni nešto rade, nešto mijenjaju, nešto stavljaju, nešto...
T: Obrati pažnju, usmjeri je na to što rade....usmjeri pažnju na jedno događanje, razbistri misli...
B: Ma joj ne znam, hladan je stol....
T: ( očito leži!) Gdje si ti?
B: Ja sam u toj prostoriji!
T: Gdje točno? Gdje si, razbistri misli...gdje si?
B: Pa to je ko neka bolnica!
T: Dobro, gdje si unutar te prostorije?
B: Pa samo stojim (glas jako podrhtava) oni mene ne gledaju...
T: Zašto te ne gledaju?
B: Ja imam osjećaj kao da oni mene ne vide – eto. (kao da priča sama sa sobom) Oni mene ne vide. Hmmm. A šta ja tu radim uopće?
T: Osim tih zelenih kao insekata i ljudi za koje si rekla da su isto unutar prostorije, ima li još nekoga? Sve lijepo pogledaj, pa mi reci...reci mi i koliko je velika ta prostorija?
B: (jedva govori) Jako je jako velika.
T: Opiši mi je.
B: Ona je – u – pod zemljom je. Osvijetljena je umjetno tim bijelim svijetlom. To je ono ružno svijetlo koje ja ne podnosim! Jako liči na svijetlo štednih žarulja. Isijava nešto što mi jako smeta. Ova je jako jaka, jaka svijetlost.
T: Kako znaš da je prostorija pod zemljom?
B: Osjećam, osjećam da je pod zemljom, oni tu rade, rade s tim tijelima, samo prepravljaju i prepravljaju...
T: Kako prepravljaju?
B: Ne znam, nekima glavu prepravljaju, a nekima u utrobi. Malima onima nerođenima isto nešto prepravljaju i umeću. Pa neke uređaje. Pa kao male, male pločice, male jako male....sasvim male, pa zatvaraju ponovno te ljude...
T: Kako to vidiš?
B: Samo prođu, kao da ništa nije bilo, nešto kao da bude da ništa nije bilo, mi se čini.
T: Kako izgledaju ti ljudi na kojima rade?
B: Pa ne poznajem ih! Obični ljudi.
T: Jesu budni?
B: Ne – ništa ne znaju!!!
T: Koliko tih insekata radi na čovjeku?
B: Jedan za svakoga.
T: Dobro, osim tih stolova, pogledaj po prostoriji pa mi reci ima li još nečega?
B: Ima neka kugla, šta ja znam, ne znam kako bih to nazvala. Neko svijetlo što se kreće, kao kupola.
T: Kakva je prostorija, kako bi je opisala kad gledaš rubove nje, zidove...
B: Kao da su, nisu ravni, obli su, ali šta ja tu radim?
T: Pa šta radiš? Razbistri misli, šta radiš tamo, pogledaj....pogledaj sebe i razbistri misli....idi dublje, razbistri misli, šta radiš tamo? Gdje si unutar te prostorije, razbistri misli, pogledaj sebe, gdje si?
B: Na sredini, ja sam na sredini!!!!! Ja to sve gledam!
T: Dobro, razbistri misli i odgovori mi, gdje je tvoje tijelo?
B: Pa ja stojim i ja ga gledam! Malo mi je teško, kao da je nestala ona moja ljutnja. Pa...kao da sam i ja tu došla?!!! Jer su mene tu zvali da ja dođem, sada više ne mogu ništa! Ne mogu se ni ljutiti jer su me nekako oduzeli! Pa jako sam se borila, vrištala sam i vikala!
T: Šta su oni radili dok si vrištala i vikala?
B: Ništa. Samo su hladni, toliko hladni!
T: Kakav je taj osjećaj kad prestaješ biti ljuta? Opiši ga.
B: Želim biti ljuta i želim se boriti, ali...nemam snage, nema koristi – oni su toliko neživi, toliko ko roboti, vidim da nema smisla ljutiti se na njih. Oni su bezlični i jadni, nema smisla niti tući ih i udarati. Toliko su odvratno jadni.
T: Šta tebi rade?
B: Ja ih mlatim, sve mlatim oko sebe, želim im otkinuti glavu i izvaditi im te oči, crne i odvratne...ali ne može ih se uhvatiti i ne može im se izvaditi oko. Dok to radim sam ljuta.
T: Šta oni tebi rade?
B: Ja želim otići! Ne dozvoljavam im, dali su mi sve to da vidim!!!!! Dali su mi da gledam i dali su mi taj osjećaj da oni meni ništa ne mogu!!!! Ali mogu!!! To je bila samo zamka! Zamka! Sad vidim da je bila zamka!!! Sad to vidim, sad to vidim. (djeluje vrlo šokirano)
T: Kako to vidiš, opiši mi...
B: Pa sad vidim i unatrag, zvali su me, zvali i ja sam došla, predstavili su se lažnim božanstvima, pa me to impresioniralo, slušala sam takvu neku muziku...onda kad sam došla i kad su buljili što me užasno smetalo (dosta je potresena) ali htjela sam ih vidjeti, osjećala sam da je neka zamka, pa kad sam ih vidjela, onda sam se borila i onda su mi dali taj osjećaj da oni meni neće ništa – da mi daju tu čast!!! Da ja gledam šta rade, a meni ništa ne mogu. To je bila laž!!! Oni su mene pripremali i smirili na taj način, to je bio jedini način da me smire, da mi daju počast!
T: I šta se sad dalje događa?
B: Pa ja sam dospjela na sredinu te prostorije – to je zamka – kao ja sve vidim!!!! Kako sam upala u tu zmaku? Kako sam mogla? Ta sredina te prostorije ima neki snop koji te onesposobi totalno!
T: Idi dalje u događanju, šta se događa?
B: Još sam ljuta.
T: Zašto su te onesposobili?
B: Zato što sam se previše bojala.
T: Idi dalje, što se događa?
B: (glas opet postaje tiši) Onesposobljena sam pod tom nekakvom bijelom odvratnom svijetlošću. Osjećam ljutnju, ali je ne mogu ispoljavati. Sve mi je u toj bijeloj svijetlosti tako da ne mogu ni vidjeti više.
T: I dalje stojiš u sredini prostorije?
B: Ne, ležim. Na neki sam način dospjela ležeći. Mogu se nekako odmaknuti da vidim sa strane.
T: Kako se osjećaš dok ležiš?
B: Pa ja sam na stolu!!! (iznenađeno) Ja gledam sa strane...
T: Kako se osjećaš?
B: Moje tijelo ja ne mogu osjetiti, ali moje ja koje je vani (zbunjena jako) to gleda! To je bila zamka.
T: Šta rade tijelu?
B: Prelaze s nečime preko mog tijela.
T: Čime, opiši mi.
B: To je neki skener, neko svijetlo u ruci njihovoj. Teško mi je to gledati, teško.
T: Zašto teško, kako se osjećaš?
B: Hladno mi je i jednim malim dijelom, samo svijesno mogu, ne znam kako bih rekla, misliti i željeti otići, ali ne mogu. Pokušavam se i dalje braniti, ali nema smisla. Oni me gledaju!
T: Koliko ih je?
B: Dva, hladni su.
T: Što se događa kad te gledaju?
B: Ne znam, nešto žele, ali ne znam što.
T: Promatraj dalje i reci mi što se događa....
B: Gledaju mi lice i vrat, pipaju, opipavaju me, svaki dio tijela, dvojica su, hladni, ispipavaju me, diraju me po spolovilu s prstima, ne mogu ništa....dalje ništa ne rade...to je to...
T: Idi dalje, razbistri misli i idi dalje u događanju, kako se osjećaš?
B: Prevareno i ljuto, ljuta sam, osjećam da su me iskoristili za nešto kao da će me sada bolje kontorlirati i mene i moj život...
T: Zašto, šta će im to omogućiti, razbistri misli, tamo si pogledaj, idi duboko, pogledaj....
B: Ja im to ne dozvoljavam, tu je moje tijelo koje leži, a tu je moje ja, duša, sa strane...
T: Odvojila si se od tijela?
B: Da.
T: Pogledaj oko sebe, šta misliš jesu li oni drugi ljudi učinili isto?
B: Ne. Drugi kao da ništa ne znaju niti osjećaju, kao da samo spavaju. Ne sigurno, jer u sredini u onom snopu koji me onesposobio tamo je ostala moja duša!!!!
T: Duša ti je tamo gdje je snop?
B: Da. Ona se osjeća prevareno i gleda tijelo.
T: Što se događa unutar tog snopa?
B: Pa ja čekam tijelo, jer ću sada ponovno ući u to tijelo.
T: Na koji način ćeš ući u tijelo?
B: Pa nisam sigurna, s jedne strane kao da ta duša – ja može hodati po prostoriji, a s druge strane kao da su me zatvorili u tu kupolu!!! Nisam sigurna, ma ne, mogu hodati, mogu, mogu. U toj svijetlosti nema nikoga, ja mogu hodati i mogu opet uzeti to tijelo, ali oni su me na neki način prevarili! To je jedna bitka, ali oni neće dobiti što žele. Borit ću se, to je bila samo jedna zamka u koju sam upala. Nema veze, to je bila zamka. Oni će mene pratiti, to su moje neprilike u životu, gdje ja živim ne vole me eto, ne žele me...
T: Idi dalje u događanju, gdje si?
B: Uzela sam svoje tijelo.
T: Na koji način?
B: Samo sam ga uzela sa stola i to je to.
T: Kuda sada ideš?
B: Doma.
T: Kako?
B: Pa samo sam tamo.
T: Kući si?
B: Da.
T: Koje je doba dana, pogledaj oko sebe.
B: Pred jutro.
T: Znaš li kad si otišla i kad si se vratila? Koliko te dugo nije bilo?
B: Ne znam, možda sat vremena, bila je noć.
T: Kako se sad osjećaš? Budi u hodniku imaš 15 godina, kako se osjećaš? Što radiš? Pred jutro je.
B: Samo sam tu, odjednom sam se tu našla, čini mi se da sam mislila da moram na wc! Sad znam – ali nisam tamo ništa znala.
Daljnjim radom došle smo i na sljedeći događaj. Prema nekim informacijama – izgleda da ponekad oni ne dopuštaju da čovjek umre. Pa iskustva ljudi svjedoče i o jednom i o drugom slučaju, u jednom navode čovjeka ka samoubojstvu, a u drugom mu spašavaju život!
U tim situacijama na podsvijesnom nivou vole čovjeka držati u stanju zahvalnosti, a sebe predstavljati kao spasitelje. To im olakašva djelovanje. Istovremno, ovo je i pokazatelj da je u većini slučajeva cijela obitelj uključena u događanje s otimicama, a ne samo odabrani pojedinac. Ova žena je imala problematičan prvi porod – skoro je iskrvarila, te je jedva spašena. Tokom života kad bi o tome razmišljala smatrala ga je "čudnim", ali i osjećala zahvalnost prema liječniku koji ju je spasio. Vratila se na taj događaj i regresijom kako bi ga sama sebi razjasnila.
B: Sada rađam! Sama sam i rađam prvo dijete. Jako mi je teško i bojim se. Hladno mi je, sama sam i bojim se.
T: Zašto si se zaustavila na tom događaju?
B: Pa izgleda mi sada kao ružno, ma osjećam kao da sam ovdje došla zbog neke sumnje da se nešto radilo, jako čudno,....ja sam skoro umrla, iskrvarila....bila u komi....
T: Pa želiš li sada detaljnije to pogledati? Usmjeri pažnju na porod i razbistri misli....idi na trenutak da možeš vidjeti kako je došlo do krvarenja...
B: Porod je bio težak i namjerno su zbrljali, posteljica je ostala...
T: Tko je zbrljao?
B: Pa sestra, sestra jedna...ostao je komad posteljice jedan i ja sam jako krvarila, ona mi nije htjela pomoći. Ja sam tamo trebala iskrvariti – to znam.
T: Kažeš da znaš, pa idi na mjesto te spoznaje, idi dublje, kako to znaš? Razbistri misli...
B: Sve je vodilo tome da umrem, namjerno je bilo vođeno da ostanem sama u hodniku poslije poroda i da krvarim jako puno, sestra je na mene vikala da je to normalno. Stavljala je deku na mene da se to ne bi vidjelo. BIla je već noć, puno sati, skoro ponoć, došao je doktor koji nije trebao doći, nije više bilo vizite, on je došao jer su njega zvali, moja duša ga je zvala, jer meni ovo tijelo treba, treba mi još ovaj život, da nije on to čuo i došao mene ne bi bilo. Tad sam operirana – brzo. Pod svijetlima.
T: Pod kakvim svijetlima?
B: Opet ta bijela svijetla, hladna.
T: Tko te operirao?
B: Ja ne znam, nisam bila svijesna više. Sve je bilo rađeno da umrem.
T: Tko je to radio?
B: Pa isti oni, oni, zeleni (iznenađena!). Ja se borim s njima, moja duša. Ja im nikada ne dam.
T: Kažeš nikada, dobro, brojat ću od tri do jedan želim da se vratiš u neki drugi trenutak kad si bila kod njih, ne onaj koji smo gledale, neki drugi...brojat ću.....idi na neki svoj drugi boravak kod njih....Tamo si, gdje si?
B: Pa sad vidim da je to taj put kad sam rađala kad su me operirali! To nije baš ta prostorija, ali ja tu vidim doktore i te zelene....tanke.....sivi?! Znači i doktor je tu?! Ali on ih ne vidi!!!! Moja duša je opet vani i ja zahtijevam da mi vrate to, da mi vrate život i tijelo...ne dozvoljavam i ne dam....
T: U kojoj si prostoriji, opiši je....gledaj oko sebe...
B: Moje tijelo leži, ja gledam to, oni hodaju, ja sam u sredini sobe, u onoj svijetlosti, moja duša i ja zahtijevam da mi daju da s nekim razgovaram. Ne dam im dušu....(jako se uzbudila)
T: Makni tu scenu, makni je...jesi....brojt ću od tri do jedan...vratit ćeš se u trenutak kada si prvi puta u ovom životu imala susret s njima....3, 2, 1 i tamo si....
B: To je opet bio porod, moj, kad sam se ja rodila!
T: Dobro, opiši mi....
B: Ja sam u inkubatoru, oni me gledaju! Ne vole me, žele me ukloniti. Oni su samo došli gledati....vidjeli su da sam to ja i na neki su me način označili.
T: Kako su te označili? Idi u taj trenutak i opiši mi...
B: To je nevidljivo markiranje, dotaknu te, kao neka svijetlost....
T: Čime te dotaknu?
B: Prstima i to bude kao ubod.
T: Gdje?
B: Bilo gdje, kod mene je noga i to je to.
T: Brojat ću od tri do jedan – idi na prvi sljedeći susret s njima....
B: Opet sam u onoj sobi kad sam bila malena curica.
T: Dobro, koliko imaš godina?
B: 4. Ali nisu mi ništa radili. (promjena glasa)
T: Što se događalo, opiši mi.
B: Hodali su po tom stanu...trčali....
T: Tko je još u stanu? Slobodno se pomakni i pogledaj, to možeš...
B: Moji svi su tu, sestra i roditelji...
T: Šta oni rade? Koje je doba dana?
B: Noć je. Imam osjećaj, nisam sigurna da li ih odvode!!!! (iznenađena)
T: Obrati pažnju na to, razbistri misli....šta se događa, pogledaj, usmjeri se na sestru, što se događa sa sestrom, usmjeri pažnju....
B: Ja sjedim na stolici i crtam, jer sam uvijek puno crtala, 4 ujutro je meni nisu ništa napravili, jer nisu smjeli!
T: Zašto nisu smjeli?
B: Imala sam još neku zaštitiu, osim mene tu je još netko došao pomoći. Ali nisu mene niti tražili, uzeli su moje. Moje sve i oni su ih uzeli.
T: Kako?
B: Ne mogu to opisati, svi su ležali na krevetu i oni su došli, a ja sam samo crtala.
T: Pogledaj šta crtaš?
B: Neki dvorac i breze, tamo bježim. Oni su ih uzeli, a poslije su ih vratili, ali oni nikada nisu bili svoji. Nešto im je umetnuto..
T: Šta? (nema odgovora) Jesi bila budna kad su ih vratili?
B: Jesam i dalje sam crtala. Oni su se vratili i nisu svoji.
T: Na koji način to misliš, opiši mi.
B: Pa nakon toga mama je bila u svom svijetu, tata pio i vikao. Nešto je «nešto» radilo s njihovim osjećajima i ponašanjem. Okružili su ih. Sad mi je to jako tužno gledati.
T: Dobro, usmjeri sad pažnju na to kako su oni došli. Znaš li? Idi u trenutak te noći dok spavaš.....
B: Pa ja se budim nešto želim crtati. Vidim bijelo svijetlo, ugodno. I crtam takoreći u mraku, a vidim. Oni se samo stvore kroz neku buku koja nije stvarna, kao kroz zid. To je sve nekako jako brzo. Stvore se tako i na krevete i onda nestaju.
T: Da li imaju miris?
B: Ja ne mogu to osjetiti jer sam u nekoj svijetlosti. Oni ne dopiru do mene.
T: Šta radiš ti još unutar te svijetlosti? Idi dublje, udah i izdah, idi dublje, razbistri misli......želim da ideš dublje i usmjeriš pažnju na sebe u svijetlosti, šta radiš?
B: Znam da mene neće uzeti, ali nisam mogla utjecati na svoje. Nisam mogla utjecati.
T: Kako se osjećaš vezano uz to?
B: Osamljeno, ali je znala da će tako biti.
T: Šta misliš, ta mala djevojčica tamo u toj svjetlosti, šta misli o njima?
B: Da su u krivu.
T: Idi naprijed u vremenu, idi na jutro nakon te noći....kako se osjećaš ujutro? Da li se sjećaš nečega?
B: Ja nisam ni spavala, ja sam crtala do jutra. Oni su svi u krevetu, kao da nisu nigdje bili. Sve je u redu. Kao i uvijek. Napetost, razmirice, sve je to normalno.
Preneseno sa http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/iskustva/36-prica-1
Ovo je «priča» o ženi i mladoj majci (30 g.) koja je na početku našeg poznanstva bila zainteresirana za sve teme koje su se ticale «teorije zavjera». Za sebe je rekla: "Inače sam znala čitati razne teorije zavjera i čula sam i za postojanje vanzemaljaca, no nisam tome pridavala neku važnost.
S njom sam radila regresiju, kako zbog znatiželje tako i zbog traumatičnih događaja u djetinjstvu. Vođene simptomima ka uzroku, dolazile smo do jednog te istog događaja u djetinjstvu i djevojaštvu. Oba puta vraćena je na sebe probuđenu usred noći, ali dalje od toga nismo mogle. Jednostavno bi završile na sceni da je probuđena, da se ne osjeća ugodno, dolazi do hodnika, a iz hodnika može samo na tavan!
No, kod nje je to bez obzira na nedorečenost događanja izazvalo u svijesnom stanju vrlo čudan osjećaj koji nije mogla objasniti. Daljnjim radom uspjele smo polako probijati blokade – točnije uspjele smo probiti ono što se naziva «paravan memorija».
Ono što se kod nje ispoljavalo u svijesnom stanju, nikada nije davalo naznake da bi čak i pomislila da je bila otimana od strane vanzemaljaca. Dapače. Većinu emotivnih problema pripisivala je nesređenim emocionalnim odnosima unutar vlastite obitelji.
Slijedi prikaz seanse u kojoj je probijena blokada!
T: Gdje si?
B: U onoj kući, veća sam.
T: Koliko veća?
B: 15 godina.
T: Dobro, zašto si tamo, što se događa, zašto si na tom događaju?
B: Tu sam gore na hodniku, stojim. Opet ona scena. ( u jednoj od prijašnjih regresija već je bila u tom hodniku) Sama sam i opet sam svijesna da su moji udaljeni od mene, da njih nikada nema. Mislim oni jesu samnom, ali nisu svoji.
T: Šta radiš u tom hodniku, zašto stojiš?
B: Tu sam, opet su me zvali! (iznenađena kad izgovara riječ zvali!)
T: Tko?
B: Neki glasovi.
T: Dobro, sad usmjeri pažnju i razbistri misli, usmjeri pažnju na glasove, razbistri misli...
B: (tiho nastavlja) Oni me zovu ja dolazim i govore mi da će oni meni dati nešto..
T: Tko su oni?
B: Pa ja ih vidim kao,....kao nekakve....kako bih rekla....kao vikinge....nekakve te žene ratnice nekakve....oni su kao nekakva vrhovna bića i oni su mene odabrali i sad oni mene zovu i ja dolazim...
T: Gdje si to došla?
B: Pa i dalje sam ja u tom hodniku i njih čujem da me zovu...sad žele da idem k njima, a ja još nisam išla k njima samo stojim...
T: Pa idi dalje, što se događa?
B: (uzdiše) Ja idem k njima...
T: Na koji način, opiši mi kako izgleda odlazak k njima?
B: Pa kao odlazak iz te kuće. Kao da idem u neku drugu dimenziju u kojoj je svijetlo.
T: Kakvo je svijetlo?
B: Bijelo. Bijelo je i kao da je hladno, nije onako toplo, kao ono koje meni pripada...nekako je bijelo, sad sam ja tu i s jedne strane sam zbunjena, a s druge sam sretna što im pripadam, što idem od tamo iz svog doma....
T: Dobro, usmjeri pažnju na to svijetlo i na svoj osjećaj vezano uz njega, usmjeri pažnju i razbistri misli – usmjeri pažnju na svoj osjećaj i svijetlo....kako se osjećaš?
B: Pa, kao da sam počašćena što sam tu! Što sam odabrana, sretna sam što nisam tamo u onoj kući, znam da nije ono sve....
T: Sad usmjeri pažnju na sve unutar tog prostora i svijetla...šta radiš? Usmjeri pažnju...
B: Oni me gledaju...
T: Idi dublje, usmeri pažnju, razbistri misli, tamo si idi dublje, usmjeri pažnju, razbistri misli...pogledaj ih i opiši ih....
B: Ne daju mi, oni mi ne daju!!!! Ali ja im neću dati da mi ne daju....Pa se borimo – vidim ih – oni su kao preko zida....(postaje uznemirena) Sad sam ljuta!
T: Kako preko zida?
B: Kao da je neko nevidljivo staklo koje nas dijeli, kao da sam tu da me samo gledaju! Gledaju me i to me ljuti! Ja želim njih vidjeti. Na neki način sam svijesna zamke.
T: Usmjeri pažnju na mjesto na kojem se nalaziš, usmjeri pažnju i razbistri misli....
B: Pa kao neki hodnik je....sve je svijetlo, bijelo, svijetlo svijetlo, na kraju tog hodnika nema ništa...sve je bijelo – svijetlo je i s te desne strane je taj zid, s lijeve strane i iza mene je taj prolaz kroz koji mogu ići valjda...u stvarnost...mogu, ali ja sad ne idem tamo, ja sad želim doći do njih...ja sam ljuta, dosta mi je svega toga, tog života, svijesna sam da moram razbiti taj zid, da moram doći prijeko. Pokušavam i pokušavam....
T: Dobro, idi dalje....
B: Jesam! Pa tu ih je sad puno!!?!
T: Kako izgledaju?
B: Ne mogu dobro razabrati nekako su mali i tanki...baš mi je bedasto izgledaju zeleni!!!! Oni su zeleni i ružni, ali sad se ne bojim!
T: Dobro, što radiš tamo? Kako izgledaš? Pogledaj si u noge, šta imaš na nogama?
B: Pa to sam ja s 15 godina, imam spuštenu kosu, imam neku majicu, ma ono što sam imala u hodniku....Sad samo hodam među njima, oni nešto rade....
T: Dobro, što rade oni?
B: Vidim neke stolove. Kao da operiraju nekoga.
T: Koga?
B: Evo brojim stolove, tri, četiri, ma ne znam, puno ih je....metalno je i hladno....takvi su i stolovi....kao oni za obdukciju....jezivo je i ružno....
T: Odaberi jednog od njih i pogledaj ga, pa mi ga opiši....
B: Ja sam i dalje ljuta, jel to u redu? Evo ima duge prste, hladni su i meni je sad hladno, ne mogu mi ništa, to znam - da oni meni ne mogu ništa!!!! Oni meni ne mogu ništa. Ne smiju, ja im ne dam. Ja im ne dozvoljavam, ne dam i ne dam i ne dam....Ne mogu mi ništa...(mijenja joj se glas) Jako se bojim, jako, jako...i ljuta sam – oni su tako hladni. Hladni, hladni....(puštam je da govori jer je u stanju abreakcije, suze joj cure, a ona ih ne primjećuje, vrlo je uzbuđena) Imaju velike oči, tanki su, tanki, tanki jako, tanki, ne mogu mi ništa, ti neki kao insekti, oni samo nešto prčkaju po tom stolu...
T: Šta prčkaju, pogledaj....
B: (iznenađeno) Tu ima ljudi!!!! Ima i trudnica! Ovaj jedan, otvorio je sve...(glas joj podrhtava)
T: Šta sve?
B: Oni nešto rade, nešto mijenjaju, nešto stavljaju, nešto...
T: Obrati pažnju, usmjeri je na to što rade....usmjeri pažnju na jedno događanje, razbistri misli...
B: Ma joj ne znam, hladan je stol....
T: ( očito leži!) Gdje si ti?
B: Ja sam u toj prostoriji!
T: Gdje točno? Gdje si, razbistri misli...gdje si?
B: Pa to je ko neka bolnica!
T: Dobro, gdje si unutar te prostorije?
B: Pa samo stojim (glas jako podrhtava) oni mene ne gledaju...
T: Zašto te ne gledaju?
B: Ja imam osjećaj kao da oni mene ne vide – eto. (kao da priča sama sa sobom) Oni mene ne vide. Hmmm. A šta ja tu radim uopće?
T: Osim tih zelenih kao insekata i ljudi za koje si rekla da su isto unutar prostorije, ima li još nekoga? Sve lijepo pogledaj, pa mi reci...reci mi i koliko je velika ta prostorija?
B: (jedva govori) Jako je jako velika.
T: Opiši mi je.
B: Ona je – u – pod zemljom je. Osvijetljena je umjetno tim bijelim svijetlom. To je ono ružno svijetlo koje ja ne podnosim! Jako liči na svijetlo štednih žarulja. Isijava nešto što mi jako smeta. Ova je jako jaka, jaka svijetlost.
T: Kako znaš da je prostorija pod zemljom?
B: Osjećam, osjećam da je pod zemljom, oni tu rade, rade s tim tijelima, samo prepravljaju i prepravljaju...
T: Kako prepravljaju?
B: Ne znam, nekima glavu prepravljaju, a nekima u utrobi. Malima onima nerođenima isto nešto prepravljaju i umeću. Pa neke uređaje. Pa kao male, male pločice, male jako male....sasvim male, pa zatvaraju ponovno te ljude...
T: Kako to vidiš?
B: Samo prođu, kao da ništa nije bilo, nešto kao da bude da ništa nije bilo, mi se čini.
T: Kako izgledaju ti ljudi na kojima rade?
B: Pa ne poznajem ih! Obični ljudi.
T: Jesu budni?
B: Ne – ništa ne znaju!!!
T: Koliko tih insekata radi na čovjeku?
B: Jedan za svakoga.
T: Dobro, osim tih stolova, pogledaj po prostoriji pa mi reci ima li još nečega?
B: Ima neka kugla, šta ja znam, ne znam kako bih to nazvala. Neko svijetlo što se kreće, kao kupola.
T: Kakva je prostorija, kako bi je opisala kad gledaš rubove nje, zidove...
B: Kao da su, nisu ravni, obli su, ali šta ja tu radim?
T: Pa šta radiš? Razbistri misli, šta radiš tamo, pogledaj....pogledaj sebe i razbistri misli....idi dublje, razbistri misli, šta radiš tamo? Gdje si unutar te prostorije, razbistri misli, pogledaj sebe, gdje si?
B: Na sredini, ja sam na sredini!!!!! Ja to sve gledam!
T: Dobro, razbistri misli i odgovori mi, gdje je tvoje tijelo?
B: Pa ja stojim i ja ga gledam! Malo mi je teško, kao da je nestala ona moja ljutnja. Pa...kao da sam i ja tu došla?!!! Jer su mene tu zvali da ja dođem, sada više ne mogu ništa! Ne mogu se ni ljutiti jer su me nekako oduzeli! Pa jako sam se borila, vrištala sam i vikala!
T: Šta su oni radili dok si vrištala i vikala?
B: Ništa. Samo su hladni, toliko hladni!
T: Kakav je taj osjećaj kad prestaješ biti ljuta? Opiši ga.
B: Želim biti ljuta i želim se boriti, ali...nemam snage, nema koristi – oni su toliko neživi, toliko ko roboti, vidim da nema smisla ljutiti se na njih. Oni su bezlični i jadni, nema smisla niti tući ih i udarati. Toliko su odvratno jadni.
T: Šta tebi rade?
B: Ja ih mlatim, sve mlatim oko sebe, želim im otkinuti glavu i izvaditi im te oči, crne i odvratne...ali ne može ih se uhvatiti i ne može im se izvaditi oko. Dok to radim sam ljuta.
T: Šta oni tebi rade?
B: Ja želim otići! Ne dozvoljavam im, dali su mi sve to da vidim!!!!! Dali su mi da gledam i dali su mi taj osjećaj da oni meni ništa ne mogu!!!! Ali mogu!!! To je bila samo zamka! Zamka! Sad vidim da je bila zamka!!! Sad to vidim, sad to vidim. (djeluje vrlo šokirano)
T: Kako to vidiš, opiši mi...
B: Pa sad vidim i unatrag, zvali su me, zvali i ja sam došla, predstavili su se lažnim božanstvima, pa me to impresioniralo, slušala sam takvu neku muziku...onda kad sam došla i kad su buljili što me užasno smetalo (dosta je potresena) ali htjela sam ih vidjeti, osjećala sam da je neka zamka, pa kad sam ih vidjela, onda sam se borila i onda su mi dali taj osjećaj da oni meni neće ništa – da mi daju tu čast!!! Da ja gledam šta rade, a meni ništa ne mogu. To je bila laž!!! Oni su mene pripremali i smirili na taj način, to je bio jedini način da me smire, da mi daju počast!
T: I šta se sad dalje događa?
B: Pa ja sam dospjela na sredinu te prostorije – to je zamka – kao ja sve vidim!!!! Kako sam upala u tu zmaku? Kako sam mogla? Ta sredina te prostorije ima neki snop koji te onesposobi totalno!
T: Idi dalje u događanju, šta se događa?
B: Još sam ljuta.
T: Zašto su te onesposobili?
B: Zato što sam se previše bojala.
T: Idi dalje, što se događa?
B: (glas opet postaje tiši) Onesposobljena sam pod tom nekakvom bijelom odvratnom svijetlošću. Osjećam ljutnju, ali je ne mogu ispoljavati. Sve mi je u toj bijeloj svijetlosti tako da ne mogu ni vidjeti više.
T: I dalje stojiš u sredini prostorije?
B: Ne, ležim. Na neki sam način dospjela ležeći. Mogu se nekako odmaknuti da vidim sa strane.
T: Kako se osjećaš dok ležiš?
B: Pa ja sam na stolu!!! (iznenađeno) Ja gledam sa strane...
T: Kako se osjećaš?
B: Moje tijelo ja ne mogu osjetiti, ali moje ja koje je vani (zbunjena jako) to gleda! To je bila zamka.
T: Šta rade tijelu?
B: Prelaze s nečime preko mog tijela.
T: Čime, opiši mi.
B: To je neki skener, neko svijetlo u ruci njihovoj. Teško mi je to gledati, teško.
T: Zašto teško, kako se osjećaš?
B: Hladno mi je i jednim malim dijelom, samo svijesno mogu, ne znam kako bih rekla, misliti i željeti otići, ali ne mogu. Pokušavam se i dalje braniti, ali nema smisla. Oni me gledaju!
T: Koliko ih je?
B: Dva, hladni su.
T: Što se događa kad te gledaju?
B: Ne znam, nešto žele, ali ne znam što.
T: Promatraj dalje i reci mi što se događa....
B: Gledaju mi lice i vrat, pipaju, opipavaju me, svaki dio tijela, dvojica su, hladni, ispipavaju me, diraju me po spolovilu s prstima, ne mogu ništa....dalje ništa ne rade...to je to...
T: Idi dalje, razbistri misli i idi dalje u događanju, kako se osjećaš?
B: Prevareno i ljuto, ljuta sam, osjećam da su me iskoristili za nešto kao da će me sada bolje kontorlirati i mene i moj život...
T: Zašto, šta će im to omogućiti, razbistri misli, tamo si pogledaj, idi duboko, pogledaj....
B: Ja im to ne dozvoljavam, tu je moje tijelo koje leži, a tu je moje ja, duša, sa strane...
T: Odvojila si se od tijela?
B: Da.
T: Pogledaj oko sebe, šta misliš jesu li oni drugi ljudi učinili isto?
B: Ne. Drugi kao da ništa ne znaju niti osjećaju, kao da samo spavaju. Ne sigurno, jer u sredini u onom snopu koji me onesposobio tamo je ostala moja duša!!!!
T: Duša ti je tamo gdje je snop?
B: Da. Ona se osjeća prevareno i gleda tijelo.
T: Što se događa unutar tog snopa?
B: Pa ja čekam tijelo, jer ću sada ponovno ući u to tijelo.
T: Na koji način ćeš ući u tijelo?
B: Pa nisam sigurna, s jedne strane kao da ta duša – ja može hodati po prostoriji, a s druge strane kao da su me zatvorili u tu kupolu!!! Nisam sigurna, ma ne, mogu hodati, mogu, mogu. U toj svijetlosti nema nikoga, ja mogu hodati i mogu opet uzeti to tijelo, ali oni su me na neki način prevarili! To je jedna bitka, ali oni neće dobiti što žele. Borit ću se, to je bila samo jedna zamka u koju sam upala. Nema veze, to je bila zamka. Oni će mene pratiti, to su moje neprilike u životu, gdje ja živim ne vole me eto, ne žele me...
T: Idi dalje u događanju, gdje si?
B: Uzela sam svoje tijelo.
T: Na koji način?
B: Samo sam ga uzela sa stola i to je to.
T: Kuda sada ideš?
B: Doma.
T: Kako?
B: Pa samo sam tamo.
T: Kući si?
B: Da.
T: Koje je doba dana, pogledaj oko sebe.
B: Pred jutro.
T: Znaš li kad si otišla i kad si se vratila? Koliko te dugo nije bilo?
B: Ne znam, možda sat vremena, bila je noć.
T: Kako se sad osjećaš? Budi u hodniku imaš 15 godina, kako se osjećaš? Što radiš? Pred jutro je.
B: Samo sam tu, odjednom sam se tu našla, čini mi se da sam mislila da moram na wc! Sad znam – ali nisam tamo ništa znala.
Daljnjim radom došle smo i na sljedeći događaj. Prema nekim informacijama – izgleda da ponekad oni ne dopuštaju da čovjek umre. Pa iskustva ljudi svjedoče i o jednom i o drugom slučaju, u jednom navode čovjeka ka samoubojstvu, a u drugom mu spašavaju život!
U tim situacijama na podsvijesnom nivou vole čovjeka držati u stanju zahvalnosti, a sebe predstavljati kao spasitelje. To im olakašva djelovanje. Istovremno, ovo je i pokazatelj da je u većini slučajeva cijela obitelj uključena u događanje s otimicama, a ne samo odabrani pojedinac. Ova žena je imala problematičan prvi porod – skoro je iskrvarila, te je jedva spašena. Tokom života kad bi o tome razmišljala smatrala ga je "čudnim", ali i osjećala zahvalnost prema liječniku koji ju je spasio. Vratila se na taj događaj i regresijom kako bi ga sama sebi razjasnila.
B: Sada rađam! Sama sam i rađam prvo dijete. Jako mi je teško i bojim se. Hladno mi je, sama sam i bojim se.
T: Zašto si se zaustavila na tom događaju?
B: Pa izgleda mi sada kao ružno, ma osjećam kao da sam ovdje došla zbog neke sumnje da se nešto radilo, jako čudno,....ja sam skoro umrla, iskrvarila....bila u komi....
T: Pa želiš li sada detaljnije to pogledati? Usmjeri pažnju na porod i razbistri misli....idi na trenutak da možeš vidjeti kako je došlo do krvarenja...
B: Porod je bio težak i namjerno su zbrljali, posteljica je ostala...
T: Tko je zbrljao?
B: Pa sestra, sestra jedna...ostao je komad posteljice jedan i ja sam jako krvarila, ona mi nije htjela pomoći. Ja sam tamo trebala iskrvariti – to znam.
T: Kažeš da znaš, pa idi na mjesto te spoznaje, idi dublje, kako to znaš? Razbistri misli...
B: Sve je vodilo tome da umrem, namjerno je bilo vođeno da ostanem sama u hodniku poslije poroda i da krvarim jako puno, sestra je na mene vikala da je to normalno. Stavljala je deku na mene da se to ne bi vidjelo. BIla je već noć, puno sati, skoro ponoć, došao je doktor koji nije trebao doći, nije više bilo vizite, on je došao jer su njega zvali, moja duša ga je zvala, jer meni ovo tijelo treba, treba mi još ovaj život, da nije on to čuo i došao mene ne bi bilo. Tad sam operirana – brzo. Pod svijetlima.
T: Pod kakvim svijetlima?
B: Opet ta bijela svijetla, hladna.
T: Tko te operirao?
B: Ja ne znam, nisam bila svijesna više. Sve je bilo rađeno da umrem.
T: Tko je to radio?
B: Pa isti oni, oni, zeleni (iznenađena!). Ja se borim s njima, moja duša. Ja im nikada ne dam.
T: Kažeš nikada, dobro, brojat ću od tri do jedan želim da se vratiš u neki drugi trenutak kad si bila kod njih, ne onaj koji smo gledale, neki drugi...brojat ću.....idi na neki svoj drugi boravak kod njih....Tamo si, gdje si?
B: Pa sad vidim da je to taj put kad sam rađala kad su me operirali! To nije baš ta prostorija, ali ja tu vidim doktore i te zelene....tanke.....sivi?! Znači i doktor je tu?! Ali on ih ne vidi!!!! Moja duša je opet vani i ja zahtijevam da mi vrate to, da mi vrate život i tijelo...ne dozvoljavam i ne dam....
T: U kojoj si prostoriji, opiši je....gledaj oko sebe...
B: Moje tijelo leži, ja gledam to, oni hodaju, ja sam u sredini sobe, u onoj svijetlosti, moja duša i ja zahtijevam da mi daju da s nekim razgovaram. Ne dam im dušu....(jako se uzbudila)
T: Makni tu scenu, makni je...jesi....brojt ću od tri do jedan...vratit ćeš se u trenutak kada si prvi puta u ovom životu imala susret s njima....3, 2, 1 i tamo si....
B: To je opet bio porod, moj, kad sam se ja rodila!
T: Dobro, opiši mi....
B: Ja sam u inkubatoru, oni me gledaju! Ne vole me, žele me ukloniti. Oni su samo došli gledati....vidjeli su da sam to ja i na neki su me način označili.
T: Kako su te označili? Idi u taj trenutak i opiši mi...
B: To je nevidljivo markiranje, dotaknu te, kao neka svijetlost....
T: Čime te dotaknu?
B: Prstima i to bude kao ubod.
T: Gdje?
B: Bilo gdje, kod mene je noga i to je to.
T: Brojat ću od tri do jedan – idi na prvi sljedeći susret s njima....
B: Opet sam u onoj sobi kad sam bila malena curica.
T: Dobro, koliko imaš godina?
B: 4. Ali nisu mi ništa radili. (promjena glasa)
T: Što se događalo, opiši mi.
B: Hodali su po tom stanu...trčali....
T: Tko je još u stanu? Slobodno se pomakni i pogledaj, to možeš...
B: Moji svi su tu, sestra i roditelji...
T: Šta oni rade? Koje je doba dana?
B: Noć je. Imam osjećaj, nisam sigurna da li ih odvode!!!! (iznenađena)
T: Obrati pažnju na to, razbistri misli....šta se događa, pogledaj, usmjeri se na sestru, što se događa sa sestrom, usmjeri pažnju....
B: Ja sjedim na stolici i crtam, jer sam uvijek puno crtala, 4 ujutro je meni nisu ništa napravili, jer nisu smjeli!
T: Zašto nisu smjeli?
B: Imala sam još neku zaštitiu, osim mene tu je još netko došao pomoći. Ali nisu mene niti tražili, uzeli su moje. Moje sve i oni su ih uzeli.
T: Kako?
B: Ne mogu to opisati, svi su ležali na krevetu i oni su došli, a ja sam samo crtala.
T: Pogledaj šta crtaš?
B: Neki dvorac i breze, tamo bježim. Oni su ih uzeli, a poslije su ih vratili, ali oni nikada nisu bili svoji. Nešto im je umetnuto..
T: Šta? (nema odgovora) Jesi bila budna kad su ih vratili?
B: Jesam i dalje sam crtala. Oni su se vratili i nisu svoji.
T: Na koji način to misliš, opiši mi.
B: Pa nakon toga mama je bila u svom svijetu, tata pio i vikao. Nešto je «nešto» radilo s njihovim osjećajima i ponašanjem. Okružili su ih. Sad mi je to jako tužno gledati.
T: Dobro, usmjeri sad pažnju na to kako su oni došli. Znaš li? Idi u trenutak te noći dok spavaš.....
B: Pa ja se budim nešto želim crtati. Vidim bijelo svijetlo, ugodno. I crtam takoreći u mraku, a vidim. Oni se samo stvore kroz neku buku koja nije stvarna, kao kroz zid. To je sve nekako jako brzo. Stvore se tako i na krevete i onda nestaju.
T: Da li imaju miris?
B: Ja ne mogu to osjetiti jer sam u nekoj svijetlosti. Oni ne dopiru do mene.
T: Šta radiš ti još unutar te svijetlosti? Idi dublje, udah i izdah, idi dublje, razbistri misli......želim da ideš dublje i usmjeriš pažnju na sebe u svijetlosti, šta radiš?
B: Znam da mene neće uzeti, ali nisam mogla utjecati na svoje. Nisam mogla utjecati.
T: Kako se osjećaš vezano uz to?
B: Osamljeno, ali je znala da će tako biti.
T: Šta misliš, ta mala djevojčica tamo u toj svjetlosti, šta misli o njima?
B: Da su u krivu.
T: Idi naprijed u vremenu, idi na jutro nakon te noći....kako se osjećaš ujutro? Da li se sjećaš nečega?
B: Ja nisam ni spavala, ja sam crtala do jutra. Oni su svi u krevetu, kao da nisu nigdje bili. Sve je u redu. Kao i uvijek. Napetost, razmirice, sve je to normalno.
Preneseno sa http://www.udruga-trag.hr/index.php/tekstovi/iskustva/36-prica-1
07 rujna 2008
KUDA i ZAŠTO NESTAJU DJECA?
Missing Children World Wide
"DNEVNO se prijavljuje više od 2000 NESTALE djece u SADu".
Prema Ministarstvu pravosudja SADa - 797 500 djece vode kao nestali u periodu od godine dana.
"DNEVNO se prijavljuje više od 2000 NESTALE djece u SADu".
Prema Ministarstvu pravosudja SADa - 797 500 djece vode kao nestali u periodu od godine dana.
2000 djece nestane u SADu - svaki dan. Toj djeci se gubi SVAKI TRAG, kao da nikad nisu ni postojali, gubi im se svaki trag.
India - 1 million godišnje http://www.missingindiankids.com - Nestala djeca u Indiji.
U Indiji prema jednom članku u "English daily", broj nestalih je oko 1 000 000 godišnje, tj. svakih 30 sekundi nestane jedno dijete. Taj broj NESTALE djece je NEVJEROVATAN.
U Indiji prema jednom članku u "English daily", broj nestalih je oko 1 000 000 godišnje, tj. svakih 30 sekundi nestane jedno dijete. Taj broj NESTALE djece je NEVJEROVATAN.
Nešto je strahovito LOŠE u ovom našem svijetu, a nitko to ne priznaje, a još manje govori o tome.
05 kolovoza 2007
O REPTILIMA
Reptili i njihovi sluge u ljudskom obličju
trenutno ulažu veliki napor da kreiraju jednu novu rasu i kontroliraju
je, kao i ostatak čovječanstva. Nestale
osobe često tamo završavaju, pogotovo «izgubljena» djeca. Svake godine
oko 10% više djece nestane, u svrhu ovih eksperimenata. Oni onda
izlažu njihova tjela raznovrsnim patnjama, da
bi odredili koju vrstu modifikacije primjeniti na DNK.
Određene vrste vanzemaljaca otimaju ljude i podvrgavaju ih najtežim patnjama prije nego što ih ubiju – i tako osiguravaju maksimalan transfer energije.
Ekstremni strah i patnja proizvode kod čovjeka specifičnu vrstu duhovne energije negativne prirode kojom se ovi entiteti napajaju i tako održavaju u životu, jer to je jedan od načina njihove ishrane. Ovo oslikava eterični metod konzumiranja hrane/energije.
Sivi (Greys) su u stvari kibernetske sonde 4. denziteta i u stalnoj su upotrebi od strane Reptila, a takođe oponašaju i njihov način ishrane.
Reptili su najsličniji uspravljenim aligatorima, s humanoidnim karakteristikama lica i visoki su između 170 i 220 cm. Moraju neprestano crpiti velike količine negativne energije od onih sa 3-ćeg, 2-gog itd. nivoa.
Određene vrste vanzemaljaca otimaju ljude i podvrgavaju ih najtežim patnjama prije nego što ih ubiju – i tako osiguravaju maksimalan transfer energije.
Ekstremni strah i patnja proizvode kod čovjeka specifičnu vrstu duhovne energije negativne prirode kojom se ovi entiteti napajaju i tako održavaju u životu, jer to je jedan od načina njihove ishrane. Ovo oslikava eterični metod konzumiranja hrane/energije.
Sivi (Greys) su u stvari kibernetske sonde 4. denziteta i u stalnoj su upotrebi od strane Reptila, a takođe oponašaju i njihov način ishrane.
Reptili su najsličniji uspravljenim aligatorima, s humanoidnim karakteristikama lica i visoki su između 170 i 220 cm. Moraju neprestano crpiti velike količine negativne energije od onih sa 3-ćeg, 2-gog itd. nivoa.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)